Behind the Bandage // TMNT ff

prolog. // sorrow in our past

                   prolog. // sorrow in our past

  8 godina prije.

  Točno se sjećam toga dana, dan kada je sve krenulo nizbrdo, kada su mene i moje sestre odvojili od moje obitelji i doveli u svijet ljudi.

  ‒ Cure! Bježite!  ‒ Očev glas mi je još tutnjao ušima, gurnuo je Donu prema stražnjem izlazu šatora. Prema šumi. Taj dan je bio njegov 44 rođendan, i kao pleme smo ga trebali najljepše proslaviti. No, ipak, druge osobe nisu toliko drage da nam dopuste sreću. Nindže su nas napale, i ubile sve na koga su naišli osim djece koju bi oteli.

  Moje pleme je pogaženo s licem zemlje, sve je nestalo; šatori razrušeni, vatra je gorila tijela i platna, mrtvi članovi svugdje u lokvi tamne krvi, naši prijatelji... Sve je nestalo. Po tlu bi se ocrtavale sjene tih mračnih ratnika.

  Ja i moje sestre smo jednine preživjele tu tragediju... 

  Pobjegle smo iz šume koje smo smatrali domom i krenule u potragu za novim domom, koji je jednim velikim slučajem postao NYC. Mjesto gdje svakodnevno dolaze nove novosti o mračnim nindžama kao i 'noćnim spasiteljima'. Priča ne staje tu naravno, put do NYC je bio dalek, a da ne i spominjem sve te prepreke.

  Jedino što znam je da će mi zauvijek nedostajati stari naraštaji, stara hrana i sve ostalo, a pogotovo otac; vođa plemena. Da, pleme koje ima različita gledišta. Nismo bili isti kao ostala, mi smo bili tek novonastala vrsta koja je vjerovala da svaki čovjek ima drugi dušu u sebi. Možda je ta činjenica nejasna, vrlo nejasna. No, to smo mi, 'ljudi' koji imaju dvije duše; jednu u kojoj su se rodili i drugu koja su trebali biti a ipak nisu. Druga duša se razlikuje kod svakoga, možda ne po vrsti već boji...

  ‒ Lea! Hodamo već satima, a ne stižemo nigdje ‒  Moja najmlađa sestra zacvilji, zaostajući iza nas.

  ‒ Ajde, Mich, još malo pa smo- jesi li to kuće?  ‒ Odgovorila sam, znatiželjno gledajući kroz grane. Malene crvenokrovne kućice su se nadzirale ispod svog tog zelenila. Jedna željna i muškarac su nas uzeli pod krov, posvojili su nad kao svoju djecu pošto nisu mogli imati djece.

  Kada smo im ispričali što se dogodilo, od kuda smo i sve to. Začudili su se, i sami počeli vjerovati u ono što i mi. Noći punog mjeseca, vani smo zapalili vatru; to je bio jedini način da razgovaramo sa svojom drugom polovicom.

  ‒ Tuus ex animo... [Pusti naše duše van...] ‒ Tiho smo nas četiri rekle, dok smo mirno sjedile oko velikog plamena. Najednom se ništa nije čulo osim, pucketanja vatre, znale smo da je vrijeme da pogledamo u plamen. Dim je bježao u nebo, zaigrano se vrtio sve dok nije počeo primati plavkasti oblik. Oveći vuk je stajao na zadnjim nogama i gledao u mene, kao da se smješkao. Da, vjerojatno je. Sama pomisao da sam možda ja trebala biti vuk je nekako zagrijavalo moje srce, taj bih ja vuk trebala biti no ipak odabrana je duša čovjeka. Moje sestre su se također lagano smiješile gledajući svoju dušu u plamenu, nažalost mi drugi ne možemo vidjeti njihove duše. Osim naravno reći im vrstu; no, to nije isto...

  To je bilo tako davno, da se zapravo niti ne sjećam što se sljedeće dogodilo. Samo loše događaje mogu zapamtiti, one koje se zarežu duboko u mozak i ne možeš ih nikako zaboraviti. Gubitak. Smrt. Slike. I vriskove. Dobra sjećanja? Ima ih vrlo malo, gotovo nimalo; osim onih koja su se dogodila u mojoj obitelji. Kada su se Mich i Dona rodile, odrastanje uz one koje voliš... Sve je to jednostavno ukradeno od mene i mojih sestara.

  Dobro sjećam se jednog dobrog sjećanja, posvojeni otac nas je odlučio naučiti 'Ninjitsu' i bio je vrlo ponosan, kako bi mu tek oči zasjale kada bih usavršili neki pokret. Xadrian, je čak predložio svojoj ženi da nam napravi dugačke zavoje za gležnjeve i ruke u bojama naših duša. Na početku mi se ideja nije baš svidjela, ljudi bi mogli znati tko smo mi. A možda bi opet naišle nindže koje su uništili naš dom i uništili i ovaj.