Behind the Bandage // TMNT ff

iv. // the foot clan

iv. // the foot clan

‒ Kornjače. Divovske hodajuće kornjače ‒ prošaptala sam, na što su cure samo podijelile poglede i ponovno me pogledale pogledom koji je govorio govorniku da je totalno sišao s uma.

‒ Znaš da postoje divovske kornjače ‒ Dona odgovori, ponovno u svojem ljudskom obliku.

‒ Dona, sad mi stvarno ne trebaju znanstvene činjenice, ovo s čim sam ja došla u susret su mutirane kornjače; hodaju na dvije noge, još su i nindže.

‒ Jesi li sigurna? Znam da ujutro nisi ništa jela... pa vjerojatno misliš da vidiš nestvarna bića... ‒ Mich prošapće.

‒ Slikala sam ih mobitelom...

‒ Šta onda čekaš daj sliku! ‒ Ella zareži, baš istim tonom kao kornjača s crvenom maramom.

‒ Da... Uzeli su mi mobitel i obrisali je...

‒ Svaka čast Lea. Svaka čast. Odličan scenarij, likovi ma sve ‒ Sarkastičan glas u Ellinim rečenicama je rastao iz sekunde u sekundu.

‒ Čekaj. Možda mogu vratiti sliku iz izbrisanih stavka pošto ovaj mobitel nije pravi mobitel ‒ Dona prošapće pružajući ruku prema meni i čekajući da joj uručim mobitel, izvadila sam mobitel iz džepa i dala joj u ruke. Ona je sjela na indijanski način pored svoje torbe izvadila svoj mobitel i još jedan prikučak te spojila oba dva mobitela.

Prekrižila sam ruke te pogledala u Donu, koja je prolazila preko nekakvog programa na svojem mobilnom uređaju. Ella i Mich su stajale pored mene i čekale, isto kao i ja. Razmišljajući o događaju s kornjačama, gledajući prema Ellinoj ozlijeđenoj nozi; imala je odrapani komad svoje prijašno bijelo-smeđe majice, zavezan okolo desnog koljena. Na sebi je nosila drugu majicu vjerojatno je zajedno s Mich našla sebi nešto iz kontejneru.

Tek sam sada primijetila Ellinu čitavu crnu majicu bez rukava s vatrenim tigrom na prsima plus Michelinu narančasto-crnu šiltericu.

‒ USPJELA SAM! ‒ Dona usklikne, odspajajući mobitele jedan od drugog te uzimajući moj držeći ga ispred nas. ‒ Slika je vrlo mutna, no mogu se vidjeti oblici bića koje si ti, Lea, vidjela.

Otvorila je file 'snimljene stavke' te otvorila zadnju uslikanu sliku, i zaista, iako je slika bila mutna jasno sam mogla prepoznati sve četiri kornjače, tu i tamo slika je totalno uništena, maleni komadići slike bili su zbrisani do kraja.

‒ Vau ‒ Mich je izdahnula. ‒ Stvarno izgledaju kao divovske kornjače na dvije noge.

‒ Jel' to znači da mi nismo jedini...? ‒ Ella prošapće ne skidajući pogled sa strgane fotografije.

‒ Mutanti. Hah, da, nismo jedini. Iako je znatna razlika između njih i nas.

‒ Možda bi i mi bili takvi da nismo pobjegle, nismo 'stvorene' do kraja... ‒ Dona odgovori. Uzdahnula sam, kako bi mi izgledale da je naša mutacija završena? Bi li i mi izgledali kao životinje na dvije noge ili?

‒ 'Ajmo krenut prema Central Parku. Pa ćemo od tamo vidjet što dalje...

* * *

‒ Ako su te već uhvatili kako to da si se javila mom pozivu ‒ Mich je me pogledala s znatiželjom. Sišle smo s krova te krenule pješice.

‒ Neznam. Dopustili su mi da se javim, ali znaš mene; uvijek na oprezu.

‒ Nisam sigurna da bi ti frikovi tek tako dali da se javiš mogla si zvat nas da dođemo, GPS-om smo te mogli lijepo naći i došli bi dok su oni još bili tamo ‒ Ella zareži.

‒ Misliš da bih tek tako to napravila, gigantski su, već su od mene možda za dvije glave, još imaju oružje

‒ Oružje? ‒ Dona pogleda u mene zajedno s ostale dvije.

‒ Koliko sam vidjela, imao je samo jedan dvije katane.

‒ Pa mogla si se obranit, nisi li? Trenirale smo ninjutsu i judo kol'ko, tri godine? ‒ Mich odgovori.

‒ Oko pet godina ‒ Dona prozbori. ‒ No, mislim da ne bi imala šanse, zar ne vidiš koliki su?

‒ Ma ja bi nestala, k'o nindža. I boom imala bih čistu sliku i glavu na ramenu

‒ Michela, vjeruj mi kad bi ih vidjela uživo ne bi se mogla ni pomaknut ‒ Prošaptala sam uz maleni osmijeh slušajući baljezganje moje najmlađe sestre.

‒ Pih, da, oni se ne bi mogli pomaknut kad bi vidjeli kaj sve mogu--

Vriskovi i vika iz podzemne nas je trznula na sekundu, dok odjednom hurakan ljudi nije istrčavao iz ulaza te bježao niz ulicu. Zbunjeno sam pogledala u sestre.

‒ What the--?! ‒ Ella vrisne. ‒ Što je to bilo?

‒ Panika? Ne shvaćam što bih ih tako gadno mogla prepasti... ‒ Dona zbunjeno progovori.

Koliko znam vjerojatno bih mogle bit one nindže o kojima se najviše priča na vijestima. Ako su to oni; nisam sigurna da ti ljudi, ako je itko zarobljen, imaju šanse da prežive.

‒ 'Ajmo vidjet, možda možemo nekome pomoć. Mislim, nismo mi slabi da se ne možemo obraniti... Ono.

‒ Ella, ne idemo nikamo. Idemo prema Central Parku i to je to, zadnji put kad si ti nešto predložila smo nadrljali i postali... nešto što ni sami ne znamo, a po Doninim proračunima mutanti.

‒ Zašto ne? ‒ Mich prozbori, iznenadivši ne samo mene već i Ellu pošto je Mich više manje (uglavnom) plašljiva kao i Dona no ipak i znatiželjna. Vrlo znatiželjna.

‒ Je bih moglo biti opasno.

‒ Tsk, uvijek to kažeš. Ja idem. Briga me za to tvoje: "Moglo bi biti opasno." pa što?! Mi smo frikovi, razumiješ što je još opasnije od toga da se svaki dan probudiš misleći da je sve bio san i da ćeš se nađi u plemenu gdje smo prije bili, ha?! 0%! NULA! ZERO! Nikakve! ‒ Zajapureno je viknula, gledajući me direktno u oči. Poput vatre me je zapeklo srce, ponovno, nakon svake moje krive riječi mora spominjati našu prošlost. Vidim joj u očima, tugu i bol, kakvu svi mi nosimo. Da bar smo bile starije, možda bi bolje vidjela ta čudovišta... te... te monstrume koji su ubili sve... sve... s... sve što smo ikad posjedovali nestalo je zbog tih retardiranih nindža. O Bože... ne znam koliko ću još moći izdržati bez da pustim suze koje su mi se počele nakupljati u očima, i tu odvratnu bol u grlu kada svaki dio tijela boli jer se želiš suzdržati od plakanja. Stvarno više neznam što ću, što ćemo svi zajedno. Je li uopće postoji budućnost za nas?

‒ Lea ‒ Donin glas me je prenuo iz razmišljanja. ‒ Ella i Mich su otišle u podzemlju, mislim da je pametno da smo negdje iza njih znaš i samo kolike su one šeprtlje.

‒ Da. Idemo, ali na nindža način ‒ Dona je kimnula te smo polagano stepenicama sišle niz stepenice direktno u još jedan val prestrašenih ljudi koji su se borili da što prije izađu na površinu. Naslonile smo se uza zid tako da slučajno ne bi nas bacili u stranu ili zgazili. Pažljivo sam gledala u ljude pokušavajući naći svoje dvije naivne sestre, donekle jedna je još uvijek djetinjasta i nisam baš sigurna da bi shvatila ovu ljudsku uzbunu prijetnjom već nekakvom neizmjerno smiješnom događaju.

Nakon par sekundi ljudi su gotovo nestali iz podzemne dao da ih nije niti bilo, i baš tada sam spazila Ellu i Mich kako bez brige koračaju okolo stupova i automata za karte. Dona je prva krenula prema njima, a ja za njom.

‒ Eh, i to je nešto strašno. Ne shvaćam čeg se oni ljudi toliko boje? Ovdje nema nikoga ‒ Micheling glas je zvonkao praznom prostorijom.

‒ Mora biti ‒ Ella je tvrdoglavo uzvratila, pažljivo promatrajući svaki ćošak i kutak.

‒ Ovo mi se nimalo ne sviđa ‒ Dona uzvrati na što se Mich i Ella odmah cimnu okrenuvši se istog trena prema Doni i meni.

‒ Gah, prepali ste me ‒ Mich vikne stavljajući ruku na srce.

‒ O djeco draga, zar ne znate onu poslovicu; znatiželja je ubila mačku ‒ Muški glas je odzvonio iza nas, kao da se vrijeme usporilo, jedva da sam čula drugu rečenicu od toga čovjeka u crnome jer jedino što sam sada mogla čuti je glasno kucanje u mom srcu.

‒ Hajde, naprijed!