Behind the Bandage // TMNT ff

ii. // on the edge of death

              ii. // on the edge of death

  Ponovno! Taj isti prokleti san koji me uhodi od dana kada mi je Dona rekla za sposobnost promjene. Gotovo svaki put se probudim u znoju od glave do pete, poput najgore moguće noćne more. Eh, izgleda da ni noćas neću spavati.

  Polagano sam ustala iz svojeg toplog kreveta, prošuljala se pored kreveta mojih sestara te 'izletila' iz sobe. Putem do dnevne sam palila sva moguća svjetla kako bi se spasila od tame i svakojakih grozota koja ona krije. Ulazeći u prazan dnevni boravak skočila sam na kauč duboko uzdahnuvši.

  Zašto? Zašto me ta mora toliko muči? Možda me nije strah tih neljudskih bića u njemu već toga da bi se to moglo dogoditi mojim sestrama. Samo kada sjetim kako su me gledale, divlji pogledi bez trunka ljudskosti u njima.

  Micheline nekoć nebesko plave oči nalik na lisičje, umjesto okrugle zjenice samo crtica. Raphaelline sjajno zelene oči zamijenjene zelenim krvoločnim očima koje samo žele ubiti. I Donatelline zlatno smeđe oči nestale u žutilu orlovskog pogleda. Kao da su nestale u tom trenutku, zauvijek. A ja nisam mogla ništa.

  Ama baš ništa...

  ‒ Leny? Što ti radiš budna? ‒ Ellin glas je dopreo iza mene.

  ‒ Ne mogu spavat.

  ‒ Oooo, jel' ja to dobro čujem? Moja velika seka nemre spavat. To mora da je strašno! ‒ Uskliknula je histerično, osmijeh na njezinom licu dok je polagano krenula prema kuhinji.

  ‒ Nisam baš raspoložena za prepiranje s tobom pa ću samo reći. Da, ne mogu.

  ‒ Geez, zakaj mi odmah kvariš zabavu... ‒ zacviljela je te sjela pored mene. ‒ Vode?

  ‒ Hvala ‒ uručila mi je jednu čašu vode. Eto, u njoj se ipak nađe nešto dobro, ali pri tome prvo moraš preživjet ono loše. Komplikacije naravno.

  ‒ Da čujem o čemu si sanjala da te toliko prepalo.

  ‒ Hej! Nisam sanjala- Čekaj malo! Kako si znala? ‒ Osim ovih slučajeva, na nevjerojatan način može otkriti sve. Čak brže nego Dona. Najgore je to što neznam kako da joj prepričam svoj san, a da me ona kasnije ne ismijava.

  ‒ Nema šanse, nope, samo da me kasnije ismijavaš. Jok, ne pali.

  ‒ A daj, obećajem da neću. Ajde ‒ promrmljala je, no pakleni osmijeh joj nije silazio s lica. Što mi drugo preostaje? Ništa? Kako mi je tata obično govorio... Ako ikad sanjaš nešto loše, podjeli s ostalima bolje češ se osjećati.

  ‒ Napala su me tri čudovišta.

  ‒ To je to? Čudovišta ne postoje, Leny.

  ‒ Erm, čisto sumnjam u to, nakon onoga što nam je Dona rekla o mutagenu. Što ako postoje još mutanata, negdje.

  ‒ Pričaš gluposti, nastavi sa snom.

  ‒ Znaš tko su bila ta tri čudovišta ‒ zapitala sam na što je Ella podignula obrvu. ‒ Vas troje.

  ‒ Što? O moj Bože, ti stvarno imaš neočekivano bujnu maštu.

  ‒ Hej! Taj san je bio vrlo stvaran, a što je najgore svake noći me progoni. I bojim se da se to stvarno ne dogodi vama, samo kada se sjetim kakve ste krvoloče poglede imale. Nimalo ljudstva u njima ‒ zacviljela sam pokrivši glavu rukama.

  ‒ Leny, sve je u redu. Mi smo još žive i zdrave, hajde smiri se ‒ obgrlila me jednom rukom. ‒ Pokušaj se smiriti i odspavaj.

  Kako da zaspim ako me mračna čudovišta progone u snovima? Kako da spavam bez snova? Da bar postoji mogućnost da zaboravim sve što mi je Dona rekla o moćima preobrazbe, no tu je problem. Ja jednostavno to ne mogu zaboravit, ta nam moć može ozbiljno naškoditi, ako je Donina teorija istinita. Što ako tokom preobrazbe zaboravimo način kako se vratiti natrag u prvobitni oblik? Toliko mnogo pitanja, a nigdje odgovora, možda... možda će ipak sve biti u redu, ne bih trebala biti toliko pesimistična.