Behind the Bandage // TMNT ff

i. // the ooze

               i. // the ooze

        Sadašnje vrijeme.

  Tuga iz prošlosti nam je dala korak da krenemo dalje i pokušamo na neki način spasiti budućnost. Za sada, koliko smo uspjele, pronašle smo maleni stan u jednoj od zgrada koji ne traži puno najamnine. Što je dobro jer prvo moramo naći posao, gdje se nalazi još jedan problem. Mi nismo obrazovne, iako imamo nekoliko neistreniranih talenata.

  Iako nemamo baš puno novaca, Dona je iz laboratorija ukrala nekakve papire, nisam baš obraćala pažnju na njih. Kada bih je pitala što će joj ti papiri jednostavni bi rekla da na njima nešto piše o tome što su u nas stavili. Iznenađujuće već mjesecima proučava te spiske i još uvijek nije našla ništa vezano uz nas. No, osim toga, dok god imamo nju i sve te njezine 'izume' možemo hodati ulicama poput sasvim normalnih ljudi; s uređajima kakve i oni imaju, samo što su naši na neki način posebniji.

  Osim tih dobrih stvari koje su se dosad dogodile, najneobičnija od njih je oznaka na našim desnim dlanovima. Nikada neću saznati što su i što znače, neobične crte, krivulje i točke u crnim bojama plus boja moje druge duše. Kod svakoga se oznaka znatno razlikuje, što nas još više zabrinjuje...

  ‒ Lea! Lea! ‒ sestrin poklik me trznuo i sjećanja, pogledala sam prema vratima naše zajedničke sobe. U rukama sam držala olovku i bilježnicu, gledajući u Donu kako ulazi u sobu s naočalama kućne izrade i s nekoliko papira u rukama.

  ‒ Što? ‒ zapitala sam dižući obrvu. Izgledala je prestravljeno dok je drhtavo držala papire s obije ruke. Tako brzo je sjela na moj krevet da sam se polagano počela brinuti, spustila sam olovku na bilježnicu i ona mi je uručila papire.

  Pažljivo sam pogledala sivi papir iscrtan svakojakim crtežima i riječima.

  ‒ Mutagen?

  ‒ Da, mi... dođi, nećeš me razumjeti ‒ promrmljala je uzlazeći iz sobe, mene ostavljajući otraga; ponovno sam pogledala papir. Na njemu je bio crtež malene kapsule s zelenom tekućinom. Pored te sličice je pisalo vrlo sićušnim slovima.

               “The Ooze”

  Ustala sam sa kreveta i ostavila na njemu bilježnicu zajedno s olovkom. Brže sam posložila papire i izašla iz sobe prema dnevnoj gdje me je Dona čekala pored svoje malene ploče.

  ‒ Dakle, kako na tim papirima piše ona zelena tekućina koja je stavljena u naša tijela je Mutagen iliti The Ooze ‒ rekla je crtajući neku skicu na ploči s krednom.

  ‒ Hoćeš reći da smo mi-

  I baš u toku rečenice Mich je utrčala u sobu, sva nasmijana i sretna kao i uvijek. Bacila se na maleni kauč na kojem sam ja sjedila i zainteresirano gledala u ploču.

  ‒ Što je to? Mutagen? The Ooze? Znaš Dona ponekad ne razumijem tvoj rječnik ‒ zbunjeno prošapće trljajući čelo.

  ‒ Mich, nije sad vrijeme za viceve. Dona je nešto otkrila i pokušava mi to predočiti, zato molim te budi tiho.

  ‒ Mhm...

  Uzdahnula sam, Dona je lagano kimnula glavom potvrdivši moju prijašnju rečenicu. Tada mi je bljesnulo pred očima.

  Mi više nismo ljudi! Mutanti? Ali opet, ne možemo niti to biti izgledamo toliko ljudski da nas je nemoguće smatrati čudovištem.

  ‒ Ipak to nije sve, na ovim papirima koje držiš kaže da bi se trebao mutirati u zadnju životinju koju si dotaknuo; a mi nismo ništa dotakli ‒ Donna reče uzimajući malenu spužvu i brišući iscrtanu ploču.