I ja tebe trebam (I ja... 3) 🔚

14. Šššš, sve je dobro

Operacija je trajala već tri sata. Sanja je nervozno šetkala hodnikom i lomila prste, blijedog lica i stisnutih zuba. Bruno je sjedio sa strane, još ne vjerujući što se dogodilo. Dunja je Maju odvela k sebi kući, djevojčica je bila u šoku, ali su joj uspjeli slagati da je tati pozlilo i da je zato morao u bolnicu. Na sreću, nije vidjela ranu od metka jer ju je prisebna Mila brzo zgrabila u svoje naručje i tako joj sakrila pogled na očevo tijelo.

- Tko je za Davora Kraljića?, tišinu hodnika presjekao je snažan glas kirurga. Sanja je poskočila, Bruno joj je odmah prišao i zagrlio je.

- Mi smo, rekao je jer Sanja nije bila u stanju progovoriti.

- Bit će dobro, zaustavili smo krvarenje, metak nije pogodio niti jedan vitalni organ i neće biti trajnih posljedica, osim ožiljka, izreferirao je kirurg. Sanji se zavrtjelo od olakšanja, osjećala je kako strah curi iz nje.

- Možemo li ga vidjeti?

- Sutra, noćas ostaje na intenzivnoj, još je pod anestezijom. Idite kući, dođite ujutro.

- Hvala vam, doktore, puno vam hvala, rekao je Bruno jer Sanja nije mogla govoriti, potoci suza slijevali su joj se niz lice.

- Idemo, dušo, moraš odmoriti, povukao ju je otac.

- Neeee, ostat ću tu s njim.

- Ne, ideš kući utješiti dijete, odlučno je odgovorio i još je jednom povukao za sobom. - Davor ionako spava.

Bezvoljno je pošla za ocem, znala je da ima pravo i da se hitno mora smiriti, ne može ovakva pred Maju. No, kako se smirivala, tako joj je mozak počeo ubrzano raditi i pokosila su je pitanja. Rekao je da je sve sredio, ali izgleda da ipak nije. Tko je pucao u njega? Jesu li ugrožene i njih dvije? O bože, Maja!

- Tata, idi, moram nešto još obaviti, doći ću što prije.

- Sanja, ne radi gluposti, ideš sa mnom.

- Idi, molim te, obećajem da ću brzo, molim te.

Odustao je od nagovaranja, njegova kćerka bila je najtvrdoglavija osoba koju je poznavao, kad ona nešto naumi... Sjeo je u taksi, još joj jednom ponovio da ne radi gluposti i krenuo svojoj kući. Sanja je isti čas uskočila u drugi taksi i dala adresu Davorove kuće. Trebao joj je njegov mobitel i pomoć jednog čovjeka.

***

Paolu je zazvonio mobitel koji je imao za kontakt s najbližima, pogledao je tko zove i veselo se javio: - Si, amico.

S druge strane ga je pozdravio ugodan ženski glas.

- Dobar dan, ja sam Sanja, Davorova zaručnica. Davor je ranjen, mislim da nam treba zaštita, a ne znam kome drugome bih se obratila.

Paolo je bio šokiran. Ranjen? Zaručnica? Na trenutak je izgubio koncentraciju...

- Ponovite, molim, tko ste vi?

- Davorova zaručnica i majka njegove kćerke, one koju su prije nekoliko dana pokušali oteti, Davor vam je sigurno rekao nešto o tome.

Sad je Paolo polako počeo povezivati stvari. Zato je taj mali vrag odbio vjenčanje s njegovom kćeri, tamo u Hrvatskoj ima obitelj.

- Kako je Davor?

- Operacija je dobro prošla, kažu da će se oporaviti.

- Gdje ste vi sada?

- U Davorovoj kući, ali moram do svojih roditelja, mala je tamo.

- Dobro, dajte mi malo vremena, poslat ću ljude. Pošaljite mi adresu. I gospođice, bit će sve u redu, ne brinite. Drago mi je da smo se čuli, nadam se da ćemo se jednog dana i vidjeti.