I ja tebe trebam (I ja... 3) 🔚

3. Kazni ga

Zapiljila se u njegovo lice, to lice koje je svih ovih godina sanjala, koje je tražila u prolazu, koje je željela vidjeti, koje je voljela i koje je mrzila. Nije mu zaboravila kako ju je povrijedio, što joj je sve izgovorio onog dana, ali nije zaboravila niti kako ju je ljubio. Nitko više nije ljubio tako. Ta slabost je trajala tek nekoliko sekundi, brzo je navukla svoju profesionalnu masku.

- Pa, Davore, otkud ti?

- Vratio sam se.

- Otkud si se vratio?

- Zar se ne sjećaš da sam otišao u Ameriku?

- A tooo! Pa bio si rekao da se vraćaš ubrzo, nisam obraćala pažnju, ležerno je slegnula ramenima na ovu laž koja joj je tako lako skliznula s usana. Istina je bila da je mjesecima sa strahom prolazila njihovom ulicom i sa čežnjom gledala u zatvorene prozore njegove kuće. Ubrzo je doznala da su roditelji nekamo odselili, a kuću je kupio neki mladi par.

Davor ju je nekoliko trenutaka netremice promatrao i teško uzdahnuo.

- Znači, brzo si me zaboravila?

- Ne tako brzo kao ti mene, izletjelo joj je.

- Molim?

- Davore, sve si mi rekao na onoj kavi, nema potrebe vraćati se na to. Hvala ti što si me večeras spasio onih budala. Nego, što ti radiš ovdje? Mislim, u klubu.

- Ovo je moj klub.

- Pa čestitam. Znači, večeras radim za tebe. Moram se vratiti na posao, nasmiješila se blago ironično i krenula ustajati.

- Sjedni ovdje, molim te, popij vodu pa ću te odvesti kući.

- Ni slučajno, odgovorila je malo prenaglo i malo preglasno. Nije željela biti u njegovoj blizini. Još uvijek nije vjerovala sebi, bojala se da će se u njoj probuditi ona zaljubljena klinka, a to si više nikad nije htjela dopustiti.

- Nema potrebe da me voziš, imam osiguran prijevoz, izgovorila je sa smiješkom. – Hvala još jednom, dodala je i dostojanstveno izašla iz ureda. U hodniku je jedva napravila nekoliko koraka, morala se nasloniti na zid dok joj se ne smiri disanje i ne uspori ludo lupanje srca. Nekako je doteturala natrag do gužve, pronašla Patrika i rekla mu da je za večeras gotova. Vidio joj je na licu da se nešto dogodilo, no znao je da nema smisla sada početi s pitanjima. Samo ju je bez riječi obgrlio oko ramena i poveo prema izlazu.

Kad je otišla iz ureda, Davor se stropoštao u fotelju u kojoj je ona malo prije sjedila, zabacio glavu, rukom grubo prošao kroz kosu i duboko uzdahnuo. Flashbackovi su mu sijevali, opet klub, dva pijana tipa i ljepotica. Samo sada nije bilo pucnja. Smjenjivali su se sa Sanjinim likom koji mu je lebdio pred očima.

- Koji sam ja bio kreten!, govorio je sam sebi. Natočio si je punu čašu viskija i strusio ga u dva gutljaja. Nije ga niti osjetio, pa je ponovio s još jednom čašom, a onda je jednostavno uzeo flašu i nastavio piti. Ova se noć može nastaviti i bez mene, dovoljno plaćam sve one likove, bila mu je zadnja misao prije nego ga je alkohol onesvijestio.

***

Sanja je već na vratima stana zbacila cipele i strgnula sa sebe haljinu, gadila joj se, ta će završiti u smeću. Dugo se tuširala i trljala dok joj koža nije pocrvenila. Nije se ništa dogodilo, ali se osjećala gotovo kao da su je silovali, pamtila je njihov odvratan zadah i one grube ruke oko struka i na grudima. S mokrom kosom bacila se u krevet, nije imala snage za sušenje, samo je nemoćno ležala i buljila u strop dok joj je pred očima lebdjelo njegovo lice, to lice koje joj se nakon šest godina vratilo u život i prijetilo da će porušiti sve pažljivo podizane zidove.