I ja tebe trebam (I ja... 3) 🔚

5. Ja imam kćer!

Davor i Lea krenuli su u dvoranu nakon što su pozirali na ulazu. Davor je polako kružio pogledom po masi, bilo mu je to prvo javno pojavljivanje izvan njegova kluba, znao je da mora večeras biti ovdje i pokazati se kao darežljiv donator, to se očekivalo od njega, a bilo je dobro za posao. Ovu curu pod rukom mu je osigurao menadžer njegovog kluba, objasnio mu je da nije kurva nego upravo to što mu treba - pratilja, koja će se za pristojan honorar cijele večeri smiješiti i voditi banalne razgovore. A što će raditi poslije, njihova je stvar.

Nezainteresiranim je pogledom kružio po dvorani, a onda se lecnuo kad ju je ugledao, tako blistavo prekrasnu. Naslanjala se na jako lijepog mladića, otprilike njezinih godina, koji joj je nešto šaputao na uho, a ona se nasmijala. Vidio je po njihovom ponašanju da se dobro poznaju, a ljubomora ga je obuzela. Odjednom mu je postalo zagušljivo u dvorani, žamor ga je živcirao, kravata ga je stezala, a ova djevojka pored njega mu je zasmetala i požalio je što je uopće dolazio, no sad je znao da mora izdržati barem dok ne počnu prikupljati donacije.

- Lea, poznate li možda Sanju Mihaljić?

- Da, kolegice smo.

Davor se ukočio.

- I ona radi kao pratilja?

- Ne, kao fotomodel.

- A ovaj mladić s njom?

- To je Romeo, isto model, pisalo se da su neko vrijeme bili u vezi. Da vas upoznam?

- Ne treba, hvala. Nego, Lea, ja ću morati ranije otići, vama će, razumije se, biti isplaćen puni honorar.

- Šteta, mislila sam da ćemo se kasnije zabaviti, mazno mu je odgovorila i požudno ga pogledala.

- To neće biti moguće, hladno ju je presjekao.

Samo pratilja, yeah my ass, pomislio je. Sve se one vole prikazivati da su bolje nego što jesu, a sve žele na kraju večeri ludi seks ili nešto više, ovisi koliko si težak. A on je bio dovoljno težak da je svaka željela više, samo što to nijednoj nije pružio. Za njega je najednom postojala samo jedna kojoj bi pružio sve, i što ju je dulje gledao bio je odlučniji da će je nekako dobiti.

Sanja i Romeo su kružili po dvorani, pozdravljali se s ljudima, smješkali se i vodili banalne razgovore. Tako su dokružili i do Davora i njegove pratilje.

- Dobra večer, hladno je pozdravila Sanja.

- Dobra večer, Sanja, drago mi je da se opet srećemo, odgovorio je nasmijan i srdačan.

- Vi se poznajete?, pitao je Romeo.

- Poznavali smo se, još hladnije je rekla Sanja i povukla Romea da krenu dalje.

- Sanja, ovo je bilo nepristojno, znaš li ti tko je ovaj tip?, zagunđao je Romeo.

- Ne pitaj ništa, idemo.

- Njegova faca me jako podsjeća na nekoga, bio je uporan Romeo.

- Šuti i hodaj, procijedila je Sanja.

No, Romeo ne bi bio Romeo da ne postupi upravo suprotno, pa je naglo zastao, okrenuo je prema sebi i pogledao u oči: - Sanja, je li on...?

- Ni riječi više, prasnula je. - Ne tiče te se.

- Dobro, dobro, jednog dana ćeš mi valjda reći, slegnuo je ramenima.

Par vatrenih muških očiju ih je ispratio, a njihov vlasnik se smiješio. Bila je tako hladna i oštra, ne bi bila takva da je potpuno ravnodušna prema njemu. I primijetio je da nešto žustro raspravljaju, Sanja je bila evidentno ljutita, a momak kao da se ispričavao. Dobro, dobro, mislio je Davor, ima nade sve dok ona reagira na njega, pa makar i ljutnjom. Nasmiješeniji i lakšeg koraka nastavio je kružiti dvoranom, dočekao prikupljanje donacija pa se sa svojom pratiljom iskrao van. Odvezao ju je kući, još jednom hladno odbio njezin poziv na „druženje" i otišao doma. Bio je umoran. Večeras klub može i bez njega.