Dolovo je selo dobrih ljudi, duge tradicije i jake hrane. Isto tako, bilo je i dom bolesnika skrivenih u tijelu običnog čovjeka.
Jedan takav bolesnik je prije 20 ljeta oženio ćerku lokalnog učitelja Marka Jankovića i sa njom, dvije godine kasnije, na proljeće, te, naizgled sretne 1982 godine dobio ćerku. Dijelom zbog godišnjeg doba, a dijelom zbog medene kosice nazvali su je Dunja. Tačnije, deda je nazvao tako. Petra i Zorku nije pretjerano zanimalo kako će se zvati..."Bitno da je poštena i radišna, a nek se zove kako 'oće." Majka, neiživljena seoska dilajla i otac, strogi predstavnik časti i poslušnosti, nisu željeli žensko dijete. Ali šta je tu je, a kad je već tu da se i iskoristi.
Dunja je rasla kao iz vode, sa očevim lekcijama i majčinim oživljavanjem nje same. Oblačila ju je u lijepe haljine, plela kose i stavljala ruž. Davala batine zbog poderane suknje i ćuške zbog razmazane maskare. Tako da su, nakon 18 godina uspjeli napraviti mladu, jedru, poslušnu djevojku koja je znala da šuti. Sa strane, savršena mala porodica. Unutra, očeva sve češća pijanstva i majčino sve slobodnije ponašanje. I trpila je ona, "Valjda tako Bog dao.", sve dok nije u očevim očima vidjela nešto drugačije. Tada je Dunja Popović prvi put okusila trunčicu porodičnog korova.
Jedina utjeha u svemu joj je bio deda Dimitrije, a i njega su već izdavale godine. Odnijela ga je zima 1999 godine, a Dunju ostavila samu u predstavi sreće.
YOU ARE READING
Plač žutih dunja
RomanceJe li uvijek sve onako kako se čini? Hoće li život Dunje Popović dobiti onu ogavnu notu nakon udaje za 30 godina starijeg muškarca? Ili se ipak iza svega krije dobro srce čovjeka kojem su ostale samo pare i nekoliko uspomena iz mladosti.
