Prošle su mnoge noći od kako je s braćom po prvi put ugledala svjetla Istambula. Ostala su samo još sjećanja na taj dan koja će još dugo pamtiti jer braća više nisu bila s njom. Teško je se bilo navići ali je s vremenom shvatila da je otac bio u pravu kad je bez puno objašnjenja rekao : " oprosti mi kćeri za sve ... Možda ćeš jednog dana saznati pravu istinu a do tad ti želim samo malo olakšati . Boriti se protiv Omera age s braćom koje trebaš prve zaštitit nikad nećeš uspjeti."
-Noć kad je s braćom stigla u Istambul -
Lutala je dugo ulicama u nadi da će naći jedan kutak za sebe ,... za njih... Našla je za početak neki manji hotel u mirnom djelu grada , pomalo i izolovanom od noćnog života koji se odvijao u nekim djelovima kroz koje je prošla. Dok je smještala braću na spavanje poželjela je da je i ona kao i oni još uvjek bez brige i obaveze . Nije bilo lako to što je već u posljednje dvije godine bila njihov obskrbnik , a zatim i zamjena za oba roditelja . Neko bi zaplakao i na samu pomisao da je od nje bilo otrgnuto djetinstvo a sad i mladost . U jednom danu je morala da odraste a već sledeće noći je postala žena nekome koga ne pozanaje...
Kako je u posljednje vrijeme bilo uobičajeno da je jutra dočekivala budna ni ovo jutro se nije razlikovalo. Spavala je na rate kao da je otplaćivala dug za sve one dane koje je znala prespavati.
Dok su braća krala i posljednje minute jutra ona je spremila zlato u manje hrpice kako bi mogla bez mnogo privlačenja pažnje da ih proda. Znala je da ni auto nije mogla da zadrži više pa ga je već posle podne prodala za skoro i pola od vrijednosti , ali se nije bunila , dovoljno joj je bilo što je dobila bilo šta jer nije imala nikakve vlasničke papire .
Sjedjela je s braćom na klupi u jednom od parkova kad joj je prišao neki mladić u crnom odjelu tvrdeći da ga šalje njen otac. Skupljala je novine koje je pregledala u nadi da još do večeras može da nadje neki smještaj za sebe i braću , trudila se da neobraća pažnju na mladića ali joj nije pošlo za rukom . Nije stigla ni da podigne pogled a braća su već bila ispred crnog kombija i dozivali oca u glas dok su radosno skakutali ispred otvorenih vrata. Neko je iz njenih ruku uzeo torbu uz pitanje da li je to torba od braće na što im je ona klimanjem glavom u bunilu potvrdila . Otac je rekao nekoliko rječi koje je još dugo prevrtala u mislima tražeći logično objašnjenje u njima.
Ostala je još dugo da sjedi na onoj istoj klupi, opet je imala mnogo pitanja a niti jednog odgovora . Hladan vjetrić i prve kapi kiše je natjeraše da potraži smještaj u obližnjem hotelu pa da ujutro ako nekim čudom odspava i bude odmorna hladne glave dobro razmisli kako i gdje dalje.
Uz jutarnju kafu je prešla sve obcije i razloge za ostanak ili odlazak. Koliko je postojala šansa da je Omer nadje u Istambulu još je veća šansa bila da će je prvo krenuti tražiti u Njemačkoj , i sigurno bi uspio da je nadje nakon što bi dobio informaciju da je prvim letom napustila tlo Turske. Išla je putem logike da se niko ne bi skrivao po gradu u kojem je Omer poslovao i često boravio.
Opet je raširila novine sa oglasima i krenula redom da zove . Odustala je kad je zakazala obilazak za nekoliko povoljnih stančića u krugu bolnice gdje je imala namjeru da potraži posao . Prihvatila je ponudu za jedan od prvih koje je vidjela, bio je to manji ali uredno namješten stančić u manjoj gradjevini, cjena je bila povoljna a u donošenju odluke je prevagnulo i to što je već bio namješten tako da ona nije morala da se još trudi oko kupovine namještaja i svega drugog.
Prijavu za stanovanje kao i za posao je napravila na svoje djevojačko prezime što i nije pravilo nikakav problem jer su joj svi dokumenti bili još uvjek iz Njemačke a sigurna je bila da još dugo se nigdje u sistemu neće pojaviti da je udata za Omera.
Sretna što je bar malo dovela svoj život u red i ako je svaki minut postojala mogućnost da je Omer pronadje i zbog toga je strahovala , ali je ipak našla zrno nade da se raduje i bude sretna dok traje ova njena sloboda.
-Midyat, jutro nakon Lejlinog odlaska-
Niko od ukućana se nije usudio da stane ispred Omera i kaže mu da je Lejla tokom noći pobjegla s njegovim autom. Stari aga je poslao svoje ljude u potragu za Omerovim autom jer niko još nije smio da sazna da je aginica pobjegla. Nekoliko minuta prije nego se Omer probudio stari aga je dobio vjest da je neko od mještana kad je ustao na jutarnju molitvi vidio Omerovo auto kako izlazi iz naselja ali pošto je još uvjek bila noć ogradili su se tim što su rekli da možda i nije bilo njegovo auto mada je bilo sigurno jer nije bilo mnogo mještana koji su vozili auto a još manje neko poput Omerovog.
Kako ne bi napravili još veću sramotu niko osim onih kojima su mogli da vjeruju nije znao da je aginica nestala. Omer se nije pojavljivao kako niko ne bi posumnjao da su on i Lejla iduće jutro nakon vjenčanja odlučili da odputuju.
Vjest da mu je auto prijavljeno u Istambulu prije nekoliko sati ga je razbjesnila toliko da niko se nije usudio da udje u njegov ured ni nakon što su čuli razbijanje i njegovo urlanje. Isto veče se i on spremio na put za Istambul u nadi da je Lejla još tamo . Povezo se sa svim koje je poznavao u nadi da će tako da pronadje Lejlu.
Hodao je po svom stanu u krug jer već nekoliko dana nije doznao ništa više nego je već znao kad je stigao u Istambul. Da je još uvjek negdje u Turskoj mada ni u to više nije bio siguran je jedino što je znao . Pogled mu zastade na burmi i slike od prve bračne noći koje su sad bile malo jasnije mu zaplesaše pred očima. Osjeti muku i gadjenje prema samom sebi i bezpomoćan se sruči na kauč ispod prozora , nije bio ljut jer na to nije imao pravo, niti je mogao da je krivi za to što je pobjegla . Zatvori oči u želji da utone u san ni svjestan da je pogledom kroz prozor mogao da vidi prozor pored kojeg je sjedila Lejla trudeći se da i sama utone u san.
