Mjesec je svjedok

I Poglavlje- Mećava

Hladnoća i snijeg, koji je padao danima, dominirali su selom. Zvukovi noći razlijegali su se kroz gole krošnje stabala koja su bila prekrivena injem. Hladni vjetar je strujao sa svih strana, raznoseći krupne pahulje snijega. Debljina snježnog prekrivača šokirala je mještane. Mnogima je izlazak iz dvorišta bio dosta otežan, nekima čak i nemoguć. Već je bilo kasno i većina mještana je bila u dubokom snu. No, u kući Sen niko nije spavao. Drama koja se tamo odvijala natjerala ih je sve na noge. U polumračnoj sobi hodao je, od jednog do drugog zida, gospodin sa zabrinutim izrazom na licu. Povremeno bi se okrenuo prema vratima sobe iz koje je dopirao bolni ženski jauk. Kada god bi čuo vrisak uhvatio bi se za glavu i napravio neopisivo bolan izraz lica, kao da i sam osjeća neizmjernu bol koju je osjećala gospođa. Prišao je kaminu, u kojem je gorila vatra, blago obasjavajući njegovo mladoliko, blijedo i znojno lice, i naslonio se, trudeći se da ne misli na uznemirujuće jauke. No, jauci su bili toliko glasni da su mu se urezivali u pamćenje poput udaraca u glavu. Gospodin je imao neke trideset i dvije godine, ili je barem tako djelovao s crnom,urednom bradom. Zamišljeno je gledao u vatru svojim prodorno plavim očima sve dok ga iz transa ne povrati tresak ulaznih vrata.Gospodin se okrenu i ugleda drugog, niskog čovjeka, kako skida kapu punu snijega.

– Je li ide? – upita gospodin sa bradom, odmičući se korak od vatre.

– Žao mi je, Emilijane, ali auto neće da upali – povika gospodin,stežući kapu u rukama. – Čak je i prilaz ponovo zatrpan novim snijegom. Kao da nismo ni čistili.

– Prokleti snijeg!! – prodera se Emilijan krupnim glasom i pokretom ruke razbi ukrasnu vazu koja se nalazila na kaminu.

– Žao mi je... – odgovori gospodin tiho.

Vrata sobe se otvoriše. Ženski vrisak parao je uši Emilijanu i on se naglo okrenu prema vratima. Krenuo je brzo u susret ženi koja je vrištala, ali ga spriječi gospođa nešto starija od Emilijana. Bila je to njegova sestra, Olga. U ruci je držala bijelu krpu kojom je neprestano brisala znojno čelo.

– Brate smiri se – oštro će Olga. – Anabeli sada treba mir.

– Kako je? – upita zabrinuto Emilijan, držeći sestru za ruke.

– Loše je. Trudovi su sve jači, a dijete je preveliko. Emilijane ona mora doktoru, ja joj ne mogu pomoći. – zabrinuto će Olga. 

Izgledala je kao jedna od onih čangrizavih djevojaka, ali je bila dobra. Olga je voljela svog brata više nego bilo koga na svijetu. Nakon što su ih roditelji napustili, ostao joj je samo Emilijan. Uvijek se brinula za njega, jer, osim neizmjerne ljubavi, to joj je i nalagala njena uloga starije sestre.

– Napravit ću sve... odnijet ću je doktoru na leđima ako treba –povika Emilijan bolno, iako je znao da to ne može uraditi.

– Naravno da hoćeš – povika sestra ohrabrujuće. – Sada se moram vratiti unutra.

Još jednom strašan vrisak dopre do Emilijana, tjerajući ga da zatvori oči. Nije se ni usudio pogledati u sobu u koju je Olga uletjela brzim korakom. Kukavica na satu je otkucavala dva sata kada se iz sobe čuo plač djeteta. Emilijan skoči iz fotelje u kojoj je sjedio i pritrča do vrata. Pokušao je ući, ali su ona bila zaključana.

– Olga, otvori mi vrata – povika Emilijan.

– Izađi iz kuće – povika Olga iznutra drhtavim glasom, koji je naglasio komplikaciju.

– Šta se dešava? Otvorite mi vrata – povika Emilijan, lupajući blago po vratima.

– Molim te... idi napolje. Zvat ću te kasnije – oštro će Olga.

– Anabela! – povika bolno Emilijan, hvatajući se za glavu, ali odgovora nije bilo.

Nemogućnost da ode u bolnicu bila je kobna za gospođu Anabelu. Došlo je do komplikacije koja je uzrokovala obilno krvarenje, koje Olga nije mogla zaustaviti. Emilijan je sjedio na fotelji, prekrivši lice desnom rukom. Tišina oko njega je bila teška, toliko teška da mu je jedva dozvoljavala da diše. Ispod ruke su se mogle vidjeti suze koje su klizale ka njegovim usnama. Taj neopisivo gorki osjećaj suza podsjećao ga je na svu bol koju je osjećao u ovim teškim trenucima. Bio je izgubljen u moru misli koje su bile vezane za njegovu mladu ženu. Osobu koja je bila njegov oslonac u životu. Nije mogao ni zamisliti da se mora suočiti s njenim gubitkom. Kako jedna tako jaka žena nije mogla preživjeti porod, pitao se on.