Mjesec je svjedok

VII Poglavlje- Mjesec je svjedok

Lunin i Marinov razgovor prekinu Adrijan, koji je primijetio da se njih

dvoje već duže vrijeme došaptavaju. Po prirodi je bio jako znatiželjan i

nije mogao odoljeti a da ne pita šta se dešava.

– Ma ništa bitno – povika Luna, slažući grimasu.

– Dobro, ako mi već ne želite reći.

– Ma ne, nego jednostavno nije ideja razmotrena do kraja – povika

Luna.

Adrijan odmahnu glavom i sjede za stol. Misli mu nekontrolirano

počeše lutati. Selena mu je, po ko zna koji put, pala na um. Pitao se šta

radi, da li joj kosa i dalje miriše na lavandu. Na miris koji mu se urezao u

pamćenje. Imao je osjećaj kao da ga u ovom trenutku može osjetiti. „Ne",

pomisli on i ponovo odmahnu glavom. „Neću da razmišljam o njoj."

Luna kao da je mogla pretpostaviti o čemu Adrijan razmišlja. Bilo joj

je žao gledati sina kako pati, a znala je da mu ne može pomoći, bar ne još

uvijek. Sjela je kraj njega i zagrlila ga.

– Kako si ti? – upita ga ona zabrinuto.

– Ja sam odlično – slaga Adrijan.

– Znam da mi lažeš – povika Luna. – Ja sam tvoja majka. Znam kako

dišeš. I znam da još uvijek razmišljaš o Seleni.

– Molim te, ne spominji je. Da, nažalost još uvijek mislim na nju, ali

neću još dugo – povika Adrijan s prizvukom mržnje.

– Nadam se da je tako. Ja i tata idemo da nešto pogledamo – povika

ona i napusti kuhinju, ostavljajući Adrijana sa njegovim mislima.

Naravno, on je ponovno počeo razmišljati o Seleni. Prisjećao se nekih

događaja, koji su se ionako konstantno vrtjeli u njegovoj glavi, poput filma,

koji nikad nije završavao. Ipak, morao je priznati da je sve manje mislio

na nju. Tu mu je uvelike pomagala Marija, djevojka kojoj se Adrijan jako

dugo sviđao. On nije nikada obraćao pažnju na nju, jer nije bila njegov tip

djevojke, ali sada mu je postajala simpatična. Uspijevala je da ga nasmije

onda kada mu nije bilo do smijeha, bila je tu za njega kada mu je trebao

prijatelj. I tako je uz nju počeo novo poglavlje svog života, mada mu je

bilo teško krenuti ispočetka.

Luna i Marin su se vratili i zatekli Adrijana za stolom, na istom mjestu

gdje ga je Luna i ostavila. Adrijan pogleda u njih.

– Već ste se vratili?

– Nije nas bilo više do tri sata – zbunjeno će Marin.

– Ma znam koliko vas nije bilo. Samo što vas nisam očekivao do

večeras – povika Adrijan, pokušavajući da se izvuče. – Idem u vinograd,

imam posla.

– Adrijane – zaustavi ga Luna. – Marin i ja smo išli u grad zbog tebe.