Mjesec je svjedok

VI Poglavlje- Crno pismo

Čelično sivi oblaci nadvili su se nad mjesto, prijeteći obilnimpadavinama. Ni traga nije bilo suncu, koje je obično svakog dana sijalo.Činilo se kao da i nebo suosjeća sa Selenom koja nikako nije mogla da sepomiri sa iznenadnim gubitkom. Ljudi su počeli stizati sa svih strana dajoj izjave saučešće, ali ona jedva da ih je primjećivala. Na pameti joj je bilasamo jedna misao, to da je ostala sama. Iako je imala Adrijana, koji se nijeodvajao od nje, imala je čudan osjećaj da je sama. Svi sretni trenuci koje jeproživjela s tatom su joj se vratili u glavi, poput filma koji joj sada nikakonije trebao. Držala je Adrijanovu ruku i plakala, tiho kao da pokušava dasakrije bol.Marin je bio u Luninom zagrljaju. Plakao je, trudeći se da ga niko nevidi. Na pamet mu pade obećanje koje nije ispunio. Nije odveo Emilijanau lov, koji je ovaj toliko priželjkivao, te mu ta misao natjera suze još jače.– Danas nisam izgubio prijatelja – povika Marin drhtavim glasom. –Nego brata.– Znam ljubavi – plakala je Luna, povremeno se okrećući da vidiSelenu koja nije micala pogled s kovčega u kojem je ležao Emilijan.– Sve je tako iznenada. Ne razumijem šta, kako? – povika Marin, širećiruke.Emilijanovi napadi ipak nisu bili rezultat alergije na polen, nego očitoneka bolest kojoj niko nije pridavao neki značaj. U toj zbrci nikom nijepalo na pamet da istraži šta se dogodilo. Emilijanova smrt je sve iznenadilatako da niko nije ni razmišljao o uzroku.Selena je bila očajna. Nadala se da će se svaki trenutak probuditi ishvatiti da je sve ovo bio ružan san, ali to se nikako nije dešavalo. Sve jebilo isto. Ljudi su joj prilazili, grlili je, govorili joj da se smiri.– Sve je to dio života – povika joj stara gospođa. – Život ide dalje.Samra joj priđe nesigurnim korakom. Selena skoči i zagrli je.– Izgubila sam ga, Samra. Otišao mi je tata.– plakala je Selena.Njene riječi su parale srce Samri, koja se trudila da je utješi riječima daima nju i Adrijana, ali sve je bilo uzaludno.Došlo je vrijeme da ga ukopaju i Selena je tada osjetila neizmjernu bol,koja se nikako nije mogla nositi ni sa čim što je do sada osjećala. Gledala jeu kovčeg u kojem je ležao Emilijan, dok su ga ljudi lagano podigli. Selenase otrgnu iz Adrijanovih ruku i pritrča kovčegu te ga obgrli rukama.– Ne radi mi to, tata, molim te. Ne ostavlja me samu – vrištala je Selena,tjerajući Luni, Marinu i Adrijanu suze na oči.Adrijan ja lagano prišao Seleni. Ni sam, jadan, nije znao šta da radi,kako da joj pomogne. Nije mogao da je gleda onakvu, shrvanu od bola.Ljudi su polahko krenuli ka izlazu iz dvorišta, noseći kovčeg, dok je Selenavrištala za njima da joj vrate tatu. Adrijan ju je zagrlio i naslonio svojuglavu na njenu. Suze su mu klizile i ona ih osjeti na svom čelu. Pogledalaga je suznim očima.– Obećaj mi da me nikad nećeš ostaviti – povika mu ona i zaplaka.– Obećavam ti, ljubavi, samo se smiri – povika Adrijan.Selena ga zagrli i nastavi plakati. Luna ju je pokušala utješiti, alibezuspješno. Bol koju je osjećala je bila prevelika i niko nije mogao učinitida se osjeća bolje.Ritual ukopa je bio toliko dramatičan da nikoga nije ostavioravnodušnim. Svi su se rasplakali nad sudbinom djevojke koja je preranoostala bez roditelja. Selena je osjećala toliki pritisak dok je gledala kakospuštaju kovčeg. Noge joj popustiše i ona izgubi svijest.Adrijan je uhvati i spriječi da padne u raku. Vrisnuo je na ljude da seodmaknu dok ju je on nosio prema kući. Bila je blijeda u licu, Luna jetrčala za Adrijanom, dozivajući je, ali bezuspješno.

                                                                       ****

Noć je polahko nastupala. Mirna je sjedila u svom naslonjaču i gledalau stare fotografije. Kraj nje je sjedila gospođa njenih godina. Imala jesijedu kosu ispletenu u pletenicu koja joj je dosezala do bokova. Lice joj jebilo pobodano, a oči crne i duboke.– Pogledaj ovu – povika Mirna i dodade gospođi sliku. – Tu sam ja, naodmoru u Španiji. Ah nikad neću zaboraviti to ljeto.– Španija? I tamo si bila? – začuđeno će gospođa.– Naravno, Valentina. Kakvo je to pitanje? Dobro znaš da samproputovala svijet – povika Mirna i nasmija se. – To je bio život. Kadasam mogla.– Ma možeš ti i sada.– Ne priliči jednoj dami da putuje bez muža. Kada sam bila djevojka,mogla sam, ali ne više – uzdahnu Mirna.Ona je, zaista, imala ispunjen život. Stalno je putovala i uživala. Nijerazmišljala ni o čemu, osim kako da se zabavi. Mladost joj je prošla uputovanjima i odjednom se našla sama sa krizom srednjih godina, saprosječnim imetkom i bez jače polovice. Nije žalila za potrošenim novcemkoliko je žalila što ju je njena nepromišljenost koštala života u dvoje.– Telefon zazvoni i Mirna se javi.– Molim? – povika Mirna iznenada. – Kada? Pa zašto mi niko nijejavio, došla bih i ja! – zavrišta ona.– Kako niste znali broj, a Selena? Kako je ona? – zabrinuto će tetka.– U redu, hvala što ste mi javili – povika Mirna i spusti slušalicu.Vratila se lagano u naslonjač, blijedog lica, koje zabrinu Valentinu.– Šta se desilo? – upita Valentina, ali Mirna i dalje ostade zamišljena.– E, jesi dobro?– Daj mi čašu vode – povika Mirna isprekidano, a Valentina otrča počašu vode.Mirna je pila vodu, i dalje zamišljeno. Valentina je postajala svenervoznija, dok su joj svakakve misli prolazile kroz glavu.– Emilijan... – naposljetku će Mirna teškim glasom. – Preminuo je.Izgubila je jedinog čovjeka kojeg je voljela od mladosti. To je u bitibio pravi razlog zašto se nikada nije udavala, jednostavno nije moglazaboraviti Emilijana, kojeg joj je sestra preotela. Mirna nikada nije osjetilabijes prema sestri, koju je neizmjerno voljela, ali prema Emilijanu jeste.Zato je, poslije Anabeline smrti, koristila svaku priliku da ga poniziAli sada, kada nema priliku da ga više ikada vidi, osjećala je bol ugrudima koja je postajala jača. Sada je sve gotovo, nema više njega, nitiprilike da bude njen. Suze joj skliznuše niz blijede obraze, a ona ih obrisakao da je nije briga ni za što. Uspjela je zadržati onu hladnu pribranost.– Ne mogu da vjerujem da je preminuo – povika Mirna hladno.– Strašno. A ti si ga voljela?U tom trenutku Mirna naglo ustade i poput furije se obruši naValentinu, koju Mirnina reakcija uplaši.– Nikada više da nisi ponovila takvu glupost! Mrzila sam tog čovjeka iuvijek će tako ostati – zavrišta Mirna. – Ovo ti je prvi i posljednji put dakažeš nešto tako glupo!– Izvini... – uplašeno će Valentina i ustade. – Nisam te željela naljutiti.– Sjedi – smireno će Mirna. – Nisi znala. Selena je sada sama, ali opetneće doći k meni. Ma šta god da se dogodi neće doći kod mene.– Natjeraj je – povika Valentina.– Kako da je natjeram? S puškom? – nasmija se Mirna.– Ne. Naravno. Koliko Selena ima godina? Zar mi nisi pričala kako jebila pametna i napredna, te da je preskakala razrede?– Da, naravno. Uvijek je bila primjer drugim učenicima. I sada je sasedamnaest godina najmlađa studentica – nasmija se Mirna ponosno.– Pa onda?– Ne razumijem te, šta mi pokušavaš reći?– Pa maloljetnici zakonski mogu imati skrbnike. Ti joj budi skrbniki morat će s tobom. Za godinu dana će se naviknuti ovdje i neće joj višesmetati – povika Valentina znalački.– Odlično – priznade joj Mirna. – Ti si genij.Brzo je sjela i okrenula par brojeva, te nastavila konverzaciju sa, sudećipo ponašanju, jako dobrim poznanikom, koji ju je savjetovao o slučajuvezanim za Selenu. Sa lica joj nije silazio pobjedonosni smiješak, koji je zaSelenu značio probleme.