Mjesec je svjedok

II poglavlje- Novi početak

Dani su bili topli i ispunjeni sunčevim zrakama, što je mamilo svaku
biljku iz zemlje. Trava je prekrivala livade, koje su bile ispunjene cvijećem
raznih boja. Djeca su skakutala po livadama, igrajući se dječjih igara, dok su poneke djevojčice brale cvijeće i poklanjale ga majkama. Sve je bilo u prekrasnom duhu ljeta. Ljudi su bili dobro raspoloženi, a djeca razigrana.

Veliki kamion se zaustavio ispred ulaza u kuću koja je duže vrijeme bila na prodaju. Vlasnici su odavno umrli, a njihov sin, koji je bio jedinac,nije imao namjeru da se vraća iz urbanog i velikog grada. Iz ljepote, kako ga je on nazivao, u nešto tako malo i beznačajno poput sela. Kuća je bila prizemna s lijepom žutom fasadom, friško ofarbanom. Veliki prozori su bili ravnomjerno raspoređeni, po dva sa svake strane kuće. Krov je bio nešto stariji i ružniji, zelena alga se već počela hvatati po njemu. Cijela kuća je bila uljepšana na brzinu i nekako na silu. Bila je stara i to nije mogla sakriti ni nova fasada.

Iz kamiona je izašla prelijepa djevojka duge crne kose, koju je vjetar raznosio. Povremeno bi joj kosa zasmetala pa bi je ona pokretom ruke maknula u stranu. Gledala je u kuću svojim prodorno plavim očima ismijala se najljepšim osmijehom. Njeni bijeli zubi bili su poput jednakih bisera nanizanih strpljivo i sa puno truda na niz. Iza nje je stajao čovjek nešto viši od nje. Imao je identične oči i crte lica, kao da joj je bio otac. Na sebi je imao lijepe crne hlače i plavu košulju, koja je išla uz plavu haljinu koju je nosila djevojka.

– I, sviđa li ti se? – upita je gospodin.

– Naravno, oče. Prekrasna je. Još samo malo cvijeća tamo i tamo. –pokazivala je djevojka rukama, na licu joj se mogao vidjeti smiješak.

– Polako, Selena. Tek smo stigli... imaš vremena da preuređuješ –povika otac nasmijano.

– Da, u svakom slučaju bolje je nego ona kuća. Jedino sto će mi nedostajati je majčin grob – povika Selena spuštajući pogled prema zemlji.

– Anabela će uvijek biti uz nas... ma gdje god da mi odemo. Rekla mije to... rekla je da će uvijek paziti na tebe – povika otac i zagrli kćerku.

Zagrljeni su ušli u prostrano dvorište obraslo travom, koja je sezala do Seleninih koljena. Iako je kuća bila lijepa, sve oko nje je bilo zapušteno i ružno. Ali sve se to dalo dovesti u red i Emilijan je to znao, nije dozvolio da ga malo trave izbaci iz takta.

– Jesi razočarana? – upita on.

– Ne... naravno da nisam. Zašto bih bila? – nasmiješi mu se kći.

– Pa malo je zaraslo, ali sve ću to ja da uredim – veselo će on.

– Ne... – tiho će Selena – ... nećes ti, nego ćemo mi – povika ona,postepeno povisujući ton.

Otključali su i ušli u kuću, koja je bila prepuna prašine. Veliki hodnik protezao se dužinom cijele kuće, vodeći dalje u podrum, koji je bio zaključan velikim katancem. Odmah na ulazu sa desne strane su se nalazila vrata koja su vodila u veliku sobu. Namještaj je bio na svom mjestu, prekriven bijelim plahtama prepunim prašine. Paučina se spuštala niz kutove soba,koji su bili prljavi. Selena je dugo razgledala kuću. Zamišljala je kako da je uredi i čime da je dekorira. Prolazila je iz jedne sobe u drugu, sve dok nije došla i do zadnje sobe, koja ju je oduševila. Soba je bila velika, najveća u kući. Imala je jedan veliki prozor koji je činio sobu najsvjetlijom u kući.Prozor je bio toliko velik da je soba bila osvijetljena tokom cijelog dana. I u toj sobi je namještaj bio prekriven plahtama. No, Selena je već zamišljala šta se ispod njih nalazi. Cvjetni dezen na roze zidovima su bili ono što jojse najviše dopalo u sobi. Soba kao da je bila uređena za nju.