Taken & Escaped

Taken (2)

Zašto ja?
Pitanje koje mi se vrtilo u glavi svaki dan, svaki sat.
Bila sam sasvim normalna cura. Prosječne ocjene u školi, nikad nisam izazivala niti upadala u nevolje. Prvog dečka imala sam sa šesnaest godina. Svađala sam se s roditeljima samo oko sitnica. Voljela sam svoju sestru. Svaku nedjelju odlazila sam u crkvu. Imala sam nekoliko dobrih prijatelja. Oblačila sam se pristojno, izlazila nekoliko puta u godini, većinom na rođendane. Alkohol sam počela konzumirati malo prije svog 18. rođendana. Nisam pušila. Travu sam jednom probala, nije mi se svidjelo.
Poznavala sam još toliko djevojaka sličnih sebi, no ipak sam ja ovdje završila.

Sjećam se prvog dana u svom paklu savršeno. Svakog detalja koji me okruživao. Probudila sam se s ogromnom glavoboljom u sobici koja je smrdila po vlagi. Sa zidova je kapala voda te su bili prošarani crnim gljivicama. Jedina svjetlost koja je dopirala u prostoriju dolazila je s malog prozora dovoljno visokog da ga nisam mogla dosegnuti niti da stanem na stolicu. No ni to mi nije puno značilo jer su mi ruke bile zavezane debelim konopljem za šipku koja je virila iz zida.

"Znaš li gdje su te smjestili prvi put?", prekine me detektiv zelenih, toplih očiju. Samo mu odmahnem glavom.

Nisam znala gdje sam, koji je dan, koliko je sati... niti što se dogodilo. U ušima mi je pištilo,  odjeća mi je bila smočena i sama sam sebi smrdila. Bila sam sigurna da sam bila nesvjesna nekoliko dana. Usta su mi bila suha, a želudac prazan. Sjećam se da sam pokušala povući ruke, a tada su me zapekle već nastale rane. Zajaukala sam- tiho, ali dovoljno glasno da me čuje osoba koja se skrivala s druge strane vrata.

Čula sam ključ u vratima, a ubrzo zatim ušao je nepoznat muškarac. Čim sam vidjela njegovo lice, pogled u njegovim očima, postala sam svjesna situacije u kojoj se nalazim. Tek tada me stvarnost istinski ošamarila. Prišao mi je i prstima mi podignuo lice stišćući moje obraze bez traga nježnosti. Proučio me pa zatim pustio, a moja je glava natrag klonula.

Tada još nisam znala značenje svega, dovraga značenje svega nisam znala još dugo nakon toga, ali znala sam da sam duboko u problemima. Ubrzo je panika nastupila. Tresla sam se, grcala u suzama i pribijala od straha u zid dok me nepoznati muškarac proučavao.

Slika njegovog smiješka kad me ponovno odlučio ostaviti samu urezala mi se u pamćenje.

"Pretpostavljam da bi ga mogla prepoznati kada bi stajao ispred tebe?", pogledam zgrčeno lice detektiva i ljutnja koja mu isijava iz očiju me zabljesne.

Tog čovjeka gledala sam narednih dva tjedna svaki dan. Naravno, ne znam koliko je točno dana prošlo. Nikada nisam znala. Pokušavala sam ostati u svom normalnom mentalnom stanju i ne izgubiti se u vremenu i prostoru, ali bilo je teško. Hrana je stizala svaki drugi dan, a s njom ponekad i tablete za spavanje. Vrijeme je moglo teći bez moje svijesti.

Kada sam shvatila da ovo nije ni neka okrutna šala ni noćna mora i da ovo neće samo tako brzo nestati, trebala sam nečime korisnim zaokupiti pažnju. Muškarca sam počela nazivati On, nikad mu ne saznavši ime. Svaki put kad bih ga ugledala, zapamtila bih novi detalj njegova izgleda. Noću bih zatvorila oči i u mislima ga crtala uvijek ispočetka.

"Čuo sam da si se bavila crtanjem. Kad dođe vrijeme, mogla bi ga nacrtati?", samo mu kimnem glavom, a on kratko zabilježi u svoj notes '1. On'.