Taken & Escaped

Taken (1)

21. ožujak
Prvi dan proljeća.

Sunčan dan, bez traga tmurnih oblaka. Dan kada mnoge obitelji odluče sudjelovati u lokalnom pikniku u gradskom parku i proslaviti dolazak vedrijeg vremena. Moja obitelj, nažalost, nije bila iznimka.

Nažalost... koliko okrutna riječ. Da ja nisam bila odabrana, netko drugi bi zauzeo moje mjesto. Netko drugi tko možda ne bi bio sposoban sjediti ovdje danas. Na kraju krajeva, mogu biti zahvalna što moja trinaestogodišnja sestra nije bila prva uočena, ili pak moja susjeda od samo deset godina.

Zrak je mirisao na hot dogove i kokice, a strujao je dječjim smijehom. Sve je bilo toliko normalno i uobičajeno, kako sam uopće mogla biti spremna na sljedeće događaje?

Volim se prisjećati toga dana- bezbrižna lica mojih roditelja, moja sestra kako se dobacuje balonom s prijateljicama. Bio je to posljednji dan narednih dvije godine kada je moja majka izgledala sretno, moj otac prigodno za svojih 40 godina, a moja sestra bez ijedne brige na ovome svijetu.

Sve je krenulo nizbrdo kada mi je zakruljio trbuh. Smiješno, zar ne? Moja glad bila je zaslužna za sav naredan splet događaja. Odložila sam svoje karte i digla se. Tata se gromoglasno nasmijao i pogodio me kokicom, uvjeren da bježim od gubljenja. To je bio naš pozdrav.

Okrenula sam se oko sebe u potrazi za mamom. Zagrlila me jednom rukom kad sam joj prišla zezajući me pred svojim prijateljicama. Ubacila mi je nekoliko novčanica u ruke i rekla da zapitam sestru hoće li i ona nešto pojesti. Maknula je ruku s mojih ramena i pružala mi jedan od svojih toplih majčinskih osmijeha.

Sestru sam pronašla u drvenoj kućici pričvršćenoj za tobogan. Šaputala je drugim djevojčicama nešto te su zašutile čim su me ugledale. Sumnjičavo sam ih pogledala sa skrivenim osmijehom. Rekla mi je da je maloprije pojela nešto pa sam ih ostavila daljnjem tračanju razmrsivši joj prvo kosu na što mi je odgovorila srednjim prstom. Nadam se da ju to nije grizlo svo vrijeme misleći da nam je to bio posljednji pozdrav.

Na štandu s hot dogovima stajao je dečko koji mi se svidio već godinama, onaj koji će biti zaslužan za križanje mogućnosti da sam pobjegla sa svojim tajnim dečkom. Izmjenili smo nekolicinu sladunjavih riječi pa sam sa svojim zadnjim osmijehom kojeg se sjećam od toga dana krenula na klupicu.

"Otac te zvao, treba nam pomoć pri iznošenju vatrometa.", prišao mi je muškarac u očevim godinama, nasmiješen, gurajući me u smjeru parkirališta. Bila sam uvjerena da sam tatu vidjela prije par minuta na istom mjestu kartajući se, "Javili su nam da će kiša uskoro, trebamo uraniti sa svime i već kasnimo.", obavijesti me i prekine tok mojih misli zbog čega se nisam okrenula da vidim je li mi tata tamo gdje sam ga posljednji put vidjela.

U strci koju je čovjek uspio odglumiti zanemarila sam stvari koje su me mogle spasiti budeći moju sumnju. Nisam primjetila njegovu nakrivljenju kosu koja je mogla biti samo perika, zanemarila sam i nebo bez ijednog oblačka, a i činjenicu da ga nikad prije nisam vidjela- što je bilo rijetko za naš malen grad.

Prva stvar koja je upalila alarm u mojoj glavi bio je prazni kombi, bez kutija s vatrometom. Ne moram ni reći da je to već bilo prekasno jer sljedeće što sam osjetila jest bila igla u mom vratu.