Taken & Escaped

Taken (5)

"Nisam primjetio tetovažu do sada.", prođe svojim kažiprstom preko malog djela mog zapešća duboko uzdahnuvši. Naježim se.

Trebalo im je tri dana da shvate da smo previše prljave. Jedna po jedna izlazila je kroz vrata, a mi ostale nismo znale hoćemo li se ikada više vidjeti. Dolazio bi jedan muškarac i jedna djevojka. Mene su izvadili predzadnju.

Muškarac me grubo gurao te sam na kraju završila u kupaonici.
'Skidaj se', grubi glas je odzvonio kroz popločane zidove i ja tada briznem u plač. Mislila sam da je to to, sad sam gotova. Skinula sam sve sa sebe osim donjeg rublja. Muškarac me odmjerio, rekao mršavoj djevojci da sada ona nastupa i izašao van. Šutjela je svo vrijeme. Bila je toliko prokleto poslušna. Posjela me na stolicu i oko vrata postavila ručnik.

Odlučili su promijeniti moj izgled. Moja duža crna kosa pretvorila se u kratku plavu. Gledala sam kako pramenovi padaju u ogledalu. Malom,  prljavom ogledalu. Distancirala sam se od sebe svakim novim rezom. Otuširala sam se nakon toliko vremena po prvi put. Dala mi je dugačku majicu, a kada sam se napokon pogledala u ogledalo... to više nisam bila ja.

'Drži se, nemoj zaboraviti tko si.', nikad nisam zaboravila njene riječi prije nego što me poslala dalje. Nisam ju više vidjela i nikad nisam saznala kako se zove.

Nisam znala kamo idem niti sam bila u potpunosti svjesna situacije. Samo su me gurali s mjesta na mjesto i sada kad se sjetim toga, vjerojatno sam stalno bila pod utjecajem opijata.

Čim sam ušla u novu prostoriju čula sam zujanje. Nije mi bilo jasno što ovdje radim, a onda sam ugledala poznatu Ukrajinku u suzama dok joj je mišićavi muškarac iglom prelazio preko tanke kože na zapešću. Koraknula sam unatrag zabivši se u tada već zatvorena vrata. Nisam se usudila ništa pitati, a kada me Ukrajinka pogledala, pokušala sam joj pružati ohrabrujući pogled i sakriti svoj strah.

Misli su mi vrzmale po glavi, bila sam ljuta i zbunjena, najviše preplašena. Radili su s nama što god su htjeli. Iz daljine nisam vidjela što joj radi i počela sam nervozno zabijati nokte u podlakticu. Pokušala sam se usredotočiti na jednu stvar, a to je bilo njegovo lice. Tetovaža, tako sam mu nadjenula ime. Pratila sam njegove grube crte lice i pamtila što više tetovaža na njegovim rukama, znajući da će mi to možda značiti jednoga dana.

Kad je bila gotova, uspjela sam baciti pogled na crnu tintu na njezinoj ruci. Broj.

Tetovaža je bacila pogled na mene pokazujući mi da sjednem, a ja sam tada počela odmahivati glavom i kretati se prema kutu prostorije. Strah od igla nije pomogao.

Još jedna greška, jer on nije imao strpljenja. Dignuo se naglo i krenuo prema meni, a ja sam leđima kliznula niz hladni zid. Povukao me naglo i brzo za ruku, a ja sam cvilila i preklinjala da me poštedi. Samo se nasmijao i povukao me prema stolici. Nekako sam se uspjela istrgnuti iz njegovog stiska, a u sljedećoj se sekundi njegov dlan spojio s mojim obrazom. Tresnula sam na pod od siline njegovog udarca. Nije ni mrdnuo, nikakav osjećaj osim nestrpljenja u njegovim očima. Tresla sam se- tresla do stolice, tresla kad sam sjela na nju, i tresla sam se cijelo vrijeme dok mi je iscrtavao tri brojke na ruku. Dlan mi je zavezao remenom i ignorirao moje tihe jecaje.

"268.", detektiv primjeti.

268. Prvo su mi oduzeli slobodu, onda izgled, a zatim i ime. Ostala sam bez svega.