BROKEN HEART ✔

Uvod

Svaka kapljica kiše klizi niz staklo, jedna za drugom...sporo,pa sve brže kao da vode neku svoju nijemu utrku koja će prije stići do kraja. Hm? Kraja čega...puta,igre,svjesti...
Naravno,jesen je opet stigla. Još jedna jesen koja me podsjeća na ono što sam imala, što imam i što ću možda imati...e živote moj, dokle me misliš još savijati?!
Sjedim na stolici, umotana u svoju toplu, bež, pufastu dekicu i promatram kroz prozor slušajući glazbu. Obožavam glazbu jer kroz nju izlaze i moji osjećaji i misli, tako lakše sebe izražavam. Naravno opet vodim monolog sa sobom (sve pet dok ne bude dijalog sama sa sobom).
"Je li ovo to? Jesam li spremna, je li ovo moje sve ili je ovo sve još jedna varka, još jedan privid vode žednog čovjeka u pustinji.." .eee jebote, ali ga i ja sad nadrobim. A šta ćeš, kad su mi psihologija i filozofiranje u malom prstu. Da, da dobro ste pročitali! Po zanimanju sam psiholog. Većinskim dijelom tjedna se bavim tuđim problemima i sranjima, a ja u svojima plivam do grla. Znala sam ja reći da ljudi završavaju psihologiju, prvo da bi pomogli sebi, a onda drugima. Izgleda da sam ja išla obrnutim putem. Slušajući tuđe probleme nekako zaboravljam na svoje...znam, znam ne guraj sranja pod tepih jer će ta hrpa samo narast. Ovaj put sam valjda odlučila ići linijom manjeg otpora, pa valjda mogu i ja malo zaobilaznim putem jer izgleda da sam magnet za nevolje, gluposti, luđake, itd.
I tako evo nas ljudi na početku moje priče, ustvari ne znam je li ovo početak, kraj ili početak kraja...imam vas da mi pomognete izabrati.
Moje ime je Mia Martin i imam 26 godina. Rođena sam u Kanadi, gradu Edmontonu urbanom dijelu. Imam brata kretena (ali svejedno ga volim) John Martin, koji ima 31godinu i još kao momak živi. Znači, cure se mijenjaju kao čarape, sponzoruša na izvoz, ne znaš ni ime ni broj, spominjanje njemu od strane tate pojam brak, njemu odmah mrak na oči i bris (sjena ostane za njim kojom brzinom čovjek pobjegne). Inaće je visok na tatu, skoro 1,95,crna kosa, plave oči, bijeli zubi i pamet budale, ali je zjenica mog oka.
Imala sam super djetinjstvo. Moj tata Mike Martin je uspješan poslovni čovjek (čovjek ima vlastitu zgradu) tako sam materijalno bila uvijek osigurana, a ujedno je i predan otac i muž. Za svoje 53 godine izgleda super, visok ko gorštak, crna kosa sa prošaranim sjedima, plave oči (njih je naravno naslijedio moj voljeni kreten od brata) markatan, uspješan,...naravno da takav je uspjeo uhvatiti moju mamu. Lea Martin,50 godina, moja mama ljepotica (ovo sam ja nasljedila, znate onu:hvalite me usta moja, kad neće drugi😜😜😜) hrvatskih korjena iz kako ona kaže  najlipšeg grada na svitu - Split. Visoka, tamnoputa, smeđih očiju sa srnećim pogledom, pravilnog nosa, punih usana i srcem punim ljubavi i nježnosti. Ovo dvoje ljudi su mi pružili dom pun ljubavi, nježnosti, razumijevanja....oooo itekako razumijevanja, jer vidite ja sam nekako uz takve ljude ispala divljakuša. Divlja na jeziku, divlja i na djelu. Znala sam mami reći da su mi to dalmatinski geni, jer mi je ona pričala o splitskom dišpetu, a i barem jednom godišnje smo odlazili tamo u posjet rodbini i prijateljima pa sam se u neke stvari i sama uvjerila da sam ipak povukla na maminu stranu. Kao da sam ja birala, dopalo me što me je dopalo.
Eh, a sad ja, moja malenkost. Visoka sam 1,78 (štikle u što manjoj mjeri, znaš nije liku ugodno da mora prebit vrat da bi me pogledao u moje gornje oči), obline na mjestu, iako jedno vrijeme sam se pitala hoće li što procvjetati na području sisa, ali hajde hvala Bogu pa jesu. Ipak sam ja poklonik lijepoga, stoga žensko mora imat. Nemojte me sad odmah napadat, lijepo sam napisala da žensko mora imat, a to znači osim sisa i guzica tu je naravno i unutarnje osobine, poput pameti i sad da ne nabrajam. Ali ruku na srce, svi mi pizdimo za taj unutarnji opis kao da na prvu imamo rendgenski vid...stoga razgulite, svi mi prvo primjetimo obline u svakakvim oblicima...okačite mačku od rep riječi dobar, pametna, zabavan i slično.
Jebote evo se pogubim...gdje sam stala...aha...
Imam dužu smeđu kosu i dosta sam lijena za održavat je ali neka leprša te smeđe oči. Nos je meni moj savršen, a usne su mi punije koje se obožavaju smijat, pričat gluposti, ponekad nešto  kažu i pametnog...usta u kombinaciji s mojim mozgom, gdje između njih nema nikakvog filtera me često dovedu u nazovimo neugodne situacije, ali i odvedu. Volim ili sam volila život, sad u ovom trenutku ne znam ni sama. Uvijek sam imala pozitivu, tražila u ljudima dobro (ponekad sam morala duboko lopatom kopat da dođem do tog dobrog), obožavala se smijat, zabavljat,...biti s ljudima koji su bili spremni za zezanciju, akciju, jednostavno CARPE DIEM. Često je znala nadjačat moja divlja strana...
Gle, otkad sam se rodila...to je bilo opće veselje, jer su moji silno željeli djevojčicu, ali dobili su ipak mene...nisam se voljela igrati lutkicama, barbikama i slično. Meni su u glavi bili motori i auti (otkrit ću vam tajnu, moj brat se voljeo igrati barbikama ali šššš nisam vam ja rekla). U mjestu gdje smo živjeli, bila sam glavni bandit. Ja sam bila ona koja bi izašla van s kutijom prve pomoći i tražila žrtvu, a ako je ne bilo onda bi nekog prebila i eto meni pacijenta. Ah, mladost ludost!!! Je moš mislit, nisam ni sad ništa bolja.
Ali otkad znam za sebe, opsesija su mi bili motori. Onaj trenutak kad bi sjela na njega, krenula, podizala brzinu,adrenalin kolao venama, serotini se širili...eeeeee to te ja čovječe pitam. To je osjećaj slobode, sreće, ma ne znam čega sve ne...misliš da je cijeli svijet tvoj, da sve možeš...naravno dok ti život ne zalijepi šamarčinu da ti se glava zarotira za 180stupnjeva (ali o tome ćemo u nekom drugom poglavlju).
Stoga moja prva bicikla nije bila roza s resicama, već motor na baterije. Za 16 rođendan je i stigao prvi motor, YA-MA-HA!!! Mislim da taj dan iako mi je otac kupio motor je i ujedno i jadan čovjek posjedio. Ipak sam ljubimica pa mi je ispunio želju, ali prije nego mi je predao ključeve imala sam naravno misu od sat vremena.
-Mia, molim te pazi kako voziš...nemoj divljat...nemoj ovo, nemoj ono...bla bla bla tra la la...
A ja ne bi bila ja da već taj prvi dan nisam dobila kaznu za prebrzu vožnju. Do moje 18 godine se čovjek nakupio mojih kazni da je postao kolekcionar. Skupljao ih je kao što netko skuplja markice ili salvete😂😂😂
A zbog moje ljubavi prema motorima se čudim kako mi majka nije završila na apaurinima ili helexu. Lijepo sam vam rekla da su moji silno željeli djevojčicu, valjda im moj brat nije pokazao svijetlu stranu muškog potomka i dobili su MENE, tantanaaaa
Ako sve zbrojimo i oduzmemo pa i ja nisam tako loša. Kažu da uvijek može gore.
Znači djetinjstvo mi je bilo super, barem meni. U školi sam bila vuci-potegni. Profesori su uvijek imali riječi hvale za mene, barem oni koji su me voljeli i uvijek bi mojim roditeljima govorili dobro o meni dok ne bi došli do djela ALI...
- Znate gospođo Martin, Mia je pametna, ali.....
Mrzila sam taj ALI jer nakon njega je slijedio onaj drugi dio, ona moja divlja strana. Taj ali nikako ne volim, on pobije sve što je čovjek prije njega rekao. To je kao da pitaš nekoga:
-Je si li ubio čovjeka?
-Da, jesam...ALI nisam namjerno.
-Dobro onda, nisi namjerno možeš ići.
Znači sve prije ali više ne postoji. Ma daj čovječe reci da ili ne, reci otvoreno,tuci direkt u glavu. To je ono što cijenim kod ljudi iskrenost, a ta riječ je danas skoro izumrla. Isto kao što se primjerci pravo muško (ti muški danas više provode vremena na sređivanje od ženske) i domaćica (bez uvrede, ali danas pire imaš u vrečici, ej u vre-či-ci) se nalaze u muzejima kao zaštićena vrsta. Eto nam napredak.
Prolazila sam kroz školu izvlačeći se muljanjem, ponekad učenjem i naravno šarmiranjem. Snađi se druže! Uz školu i motore bavila sam se i sportom, malo rukomet i borilačkih vještina. Opet moja mama nije imala prilike voditi kći na balet, ali barem sam joj ispunila želju u plesu i sviranju klavira. Da, da uspjela bih sjediti punih sat vremena i čak graciozno svirat i moram vam priznati da sam uživala i još dan danas ponekad sjednem za klavir i zasviram. U zadnje vrijeme rjeđe jer me za klavir vežu neki demoni.
Uz sve ove moje stvari tu je i bila moja ekipa. Najbolji prijatelj Evan, jedini dečko u mjestu kojeg nisam istukla iako on tvrdi da ima neke druge traume od mene i da ću mu morat davati besplatne seanse i naravno moja prijateljica Sofia. Ona je tip osobe, koju kad nađeš u životu znaš da nisi loša osoba kad imaš nekog takvog pokraj sebe. Nama nisu bile potrebne riječi da pričamo, bile smo tu jedna za drugu i dobru i zlu. Svađale smo se, mirile smo se, ljutile jedna na drugu, volile jedna drugu...jednostavno smo bile So i Mi kako nas je Evan prozvao.
Da nemam Sofiu u svom životu, mislim da ne bi danas bilo ni mene. Ne bih sad sjedila i pisala vama svoju priču. Istina, moja mama, tata i brat su bili tu za mene i još uvijek jesu, ali totalno je drugačije kad imate nekog pokraj sebe tko vam nije otac ni majka a ni brat. To je neko razumijevanje i razmišljanje na drugačijoj razini. Slažete se sa mnom?
Moja So, moja duša duše, moja crvenokosa lajača...ne znam koliko života bi mi još trebalo da joj se zahvalim za sve što je napravila, rekla za mene. Ma samo što je znala sjedit sa mnom u tišini, u mraku i držat me za ruku.
Eto nadrobim ja vama malo, ono čisto da me upoznate.
U opisu priče napisala sam vam da mrzim jesen. Riječ mrzim je teška riječ, ali trenutno moje stanje mi ne dozvoljava da upotrijebim drugu riječ, a možda su izmislili neku novu dok vam ja pišem...javite mi ako jesu.
Da, mrzim jesen jer ona mi je davala pa oduzimala i tako u krug. Sve bez pitanja i upozorenja.
Sve je počelo jedne jeseni prije 11 godina...