Dimitrije
Grlim je, udišem njen miris I čini mi se tako sitna I lomljiva u mom zagljaju. Kada sam je video kako silazi niz stepenice učinilo mi se da se pored mene pojavila vila. Tužna, preljepa vila. Srce mi je tako snažno lupalo, zbog njene pojave, zbog straha kako će reagovati kada me vidi. Sada kada je ovde u mom naručju, siguran sam da ću se potruditi da tu ostane I do kraja života i ako treba puzaću,moliću I grebaću ali savršenu slagalicu moga tijela neću pustiti. Ali prije svega treba da riješimo problem koji nas okružuju.Okrećem je polako prema sebi, dodirol laganim poput pera skloni joj suzu koja je zastala na obrazu I odupirem se porivu da je mazim I dalje. Ne smijem učiniti ništa što će je udaljiti od mene. Ovaj put igram partiju šaha u kojoj je uloga moje srce I svaki potez mora da bude pažljivo odigran.
"Kalina,hajde da sjednemo I da mi ispričaš šta se desilo.Pokušaćemo da napravimo rekonstrukciju događaja. Znam da je ovo bolno za tebe,ali potrebno mi je da znam sve što si vidjela I što će mi pomoći u istrazi"
Udahne duboko,vidim da skuplja snagu u sebi. „Idem da obiđem Emiliju.Do tada skuvaj nam kafu,pa ću pokušati da ti ispričam sve čega se sjećam."
Klimnem glavu i puštam je da prodje kraj mene. Znam ko god se usudio da ubije Momira nije nimalo naivan igrač. Ne znam kome mogu da vjerujem. Neko je sigurno morao odati gdje se Momir nalazi i njegovu lokaciju. Ne smijem ni da razmišljam šta bi se desilo da su se tu zatekli Kalina i Emilija.
Emilija. Može li se u trenutku zavoliti neko više od sebe. Od kada sam ugledao Emiliju, siguran sam da može.
Spuštam kafe na stolić i čekam Kalinu da siđe. Udubljen u svoje misli nisam ni primjetio da je Vukašin sjeo pored meine.
„Kume ako je ova kafa za mene,hvala ti od srca. Glava mi se raspada."
„Ostavi to! Kafa je za Kalinu!"
„Kalinu? Već ste razgovarali?"-govori u čudu
„Samo na trenutak. Složili smo se da je najbolje u ovom trenutku, makar na trenutak zaboravimo prošlost. Trenutno nam je najbitnija Emilijina sigurnost. I meni njena"-kažem tiho
„U pravu si. Samo da znaš siguran sam da Kalina nije zaboravila šta se desilo u prošlosti. Siguran sam da joj je sigurnost djeteta najbitnija i da će sve uraditi da ga zaštiti, ali nemoj biti ubjeđen da ti je sve oprostila i da će sve opet biti bajno. Kume krv ćeš morati da propišaš i da se pozlatiš da bi ti oprostila, bez obzira što i nisi baš toliko kriv s obzirom na okolnosti kako se sve odigralo."
„Svjestan sam svega i ako treba da propišam krv,propišaću,ako treba da se pozlatim, pozlatiću se,ali svoju porodicu ću imati zu sebe"
Vukašin me pogleda zadivljeno i kroz osmjeh me potapša po ramenu „A da najprije od svega se istuširaš. Bazdiš čovječe . Alkohol i cigare isparavaju iz tebe. Mada da se podnjeti. „
Vidjeći Kalinu da silazi, obojica se uspravimo čekajući njen potez. Sjeda preko puta i sklupča se u fotelju. Uzima šolju u ruke, popije jedan gut i onda gledajući nas tiho započinje.
„ Jedino što sam sigurna da je otac sigurno znao da ga neko prati. Čovjek koji je bio uvijek staložen i nikad psihički rastrojen,poslednjih dana često je bio u svome svijetu. Kad god smo ga majka i ja pitali šta se dešava rekao bi da je u pitanju posao i da ne želi da nas zamara. Dan prije nego što će sve desiti rekao mi je da bi bilo najbolje da se preselim iz Rusije i da ovde više nije sigurno. Da nikome ne vjerujem i da se drzim samo starih prijatelja a to su Lenka i Olivera."
„Zato sam i došla kod vas"-kaže gledajući u Vukašina -"pošto sam znala da samo vama mogu vjerovati".
„I uradila si pravu stvar. Ovde, pored nas,a naročito pored Dimitrija, tebi i tvom djetetu neće faliti ni dlaka sa glave"
Pogledam kuma sa zahvalnošću što ima toliko povjerenje u mene, udahnem I okrenem se prema Kalini čekajući nastavak price.
"Taj dan, kao I svako drugo jutro krenuli smo kod mojih roditelja na doručak. Zakasnili smo samo što je Emilija protestovala kako joj se ne svidja haljinica koju je obukla I kako ona ne ide sa cipelicam koje hoće da obuje. Iako se sjetim kako sam u tom trenutku bila ljuta na nju, sada sam svjesna da nas je moje djete spaslo."
Iako sam htio da povičem naše dijete, naše dijete Kalina, svjestan sam da ona Emiliju nije navikla da dijeli i da ću siguran sam i oko toga imati veliku borbu.
"Kada smo došli na sprat u na kojem moji roditelji stanuju, čula sam svadju iz njihovog stana i onda nekoliko pucnja. Iako sam u trenutku željela da uđem,svjesna da je Emilija kraj meine samo sam je zgrabila i potrčala niz stepenice. Sakrile smo se u autu I toliko sam bila uspaničene I prestrašena da nisam znala kud ću sa sobom. A onda sam ga vidjela da izlazi. Povukla sam Emiliju da se sakrje ispod sjedišta , moleći Boga da nas ne primjeti."
Prsti joj grčeviti stežu šolju I imam osjećaj da se ponovo vratila u Rusiju I da sve proživljeva ispočetaka. Ustajem sa svoga mjesta I sjedam pored nje. Lagano je zagrlim
"Kale, jesi li ga vidjela. Bi li ga mogla opisati"-pitam je tiho dok polako prstima prelazim po njenoj kosi.
Pogleda me,umornim pogledom koji je na ivici suza a onda kaže odlučno.
„Ne samo da bih ga mogla opisati, nego i znam ko je!"
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Utisci?
