Dimitrije
Da li ste se ikada osjećali usamljeno čak i kada je pored vas masa ljudi?
Večeras me upravo prožima taj osjećaj. Svi ovi ljudi oko mene,a ja sam prazan trenutno . Kada u životu počneš da radiš sve na silu I mehanički znaš da nešto ne valja. Ne znam šta mi je večeras ali utrenutno u ovom zadimljenom klubu dok sklapam jedan unosan posao, koji je lažan kao i sve što trenutno predstavljam, sa svim ovim ženama oko mene ja razmišljam o jednoj. Jedinoj koja je uspjela da ubrza moja srce,jedinoj koja je uspjela da ova krv vri jače kada je pogledam. Ali kao i sve što valja u mome životu i kao sve ljude do kojih mi je stalo ja stavljam na distancu. Radi njih i radi sebe. Ali ona je otišla zauvjek .
Moram da prestanem da pijem ovaj viski,opasno me puca sentimentalnost.
Bolje bi ti bilo da se skoncentrišeš Dimitrije na ovoga mamlaza koji uporno pokušava da te uključi u neki poslić u neki pokušaj njegovog probijanja u svjet kriminala i da napokon počneš da reaguješ ili da se bar praviš da reaguješ na dodire ove sisate pored tebe.
Vibriranje telefona prekida me iz sumornih misli I iz pokušaja pretvaranja I igranja ozbiljnog mafijaša I poslovnog čovjeka pred ovim mamlazima. Poruka od Vukašina.
"Dođi do nas.Hitno je!"
Ostavljam svoje goste uz izgovor da mi je iskrsao ozbiljan poslovni problem. I dok mi se hladni trnci spuštaju niz kičmu od straha da se nešto desilo sa mojim prijateljima, sjedam na motor I hitam ka Vukašinovom stanu. Jedini iskreni prijatelji pored Danila. Ali zbog posla kojim se trenutno bavim trudimse da ich držim podalje od sebe. Radi njihove sigurnosti. Moj kum Vukašin je srećan čovjek. Srećan jer ima nekoga ko ga čeka da se vrati sa posla. Nekoga sa kime liježe svako veče.Nekoga čije ga ruke istinski grle i usne istinski ljube. Mene samo čeka,grli i ljubi hladnoća.
U roku od pola sata stigao sam do Vukašinovog stana, pritiskajući zvono i u strahu od vjesti koje će me dočekati.
Vrata mi otvara Vukašin koji stavljajući prst na usta pokazuje da budem tih. Uvodeći me u dnevni boravak zatičem Lenku koja sjedi na trosjedu a njoj u krilu sklupčanu u obliku fetusa spava Kalina. Po faci joj se vidi da je plakala.
Bum,bum,bum.....Srce jače udara. Ovo je zbog adrenalina. Sigurno.
„Ubili su Mitra i majku joj"- govori Vukašin, sigurno vidjeći moju zbunjenu facu.
-„Jedva smo je smirili. Morala jepopiti tabletu"-Lenka šapuće mazeći Kalinu po kosi kao želi još više da je umiri.
-„Kada se to desilo? Kako nas niko još nije obavjestio o tome?"-povisujem glas nesvjesno.
"Smiri se probudićeš je!"-Vukašin me umiruje- „ Ni mi ne znam ništa. Kalina je bila toliko izbezumljena da nismo ništa mogli izvući iz nje. Jedva smo je nagovorili da popije tabletu za smirenje"
-„Zvaću sada svoju jedinicu da vidim znaju li oni šta o tome. Ne vjerujem da me ne bi obavjestili da su nešto čuli. I od kud u Rusiji da ga ubiju. Mitar tamo nije vodio nikakve istrage?!"
Trudim se da budem tih ali trenutno me adrenalin toliko puca da ima osjećaj da ne mogu da razmišljam kako treba. Šef mi je ubijen u stranoj zemlji,što znači da od istrage teško šta da će da bude. Njegova ćerka koja je sigurno svjedok tog ubistva upravo prestravljena spava. Ako je djelo neke mafije,oni svjedoke ne ostavljaju žive. Glava će mi eksplodirati. U trenutku kada pokušavam da dobijem nekoga iz jedinice vrata spavaće se otvaraju i iz njih izlazi mala djevojčica koja ne može da ima više od 4-5 godina.
-Teta Lenka, govori trljajući sjene okice, zašto moja mama spava kraj tebe a ne kraj mene?
-„I ko si ti"? pita upirući prstom u mene
A jedino što vidim jeste moju kopiju.
Dimitrije neka si proklet ako je to što misliš da jeste...Mislim da se ovi otkucaji srca povećavaju još više.
----------------------------------------------------------------------------------
Započinjemo Dimitrija i Kalinu. Nadam se da će vam se svidjeti ova priča
