Kalina
Budim se u znoju. Drhtim i osjetim suze na obrazima. Gdje sam? Gdje je Emilija? Ustajem naglo i primjetim da mi djete spava kraj mene. Udahnem duboko i prisilim sebe da se smirim. Kod Lenke i Vukašina sam. Na sigurnom sam. Dijete mi je na sigurnom. Za sada. Bože, Bože otac i majka. Izvrištala bih se sada od bola. Ali moram biti jaka,moram da zaštitim ovo dijete. Pomazim polako Emiliju i ostavljam je da spava. Pogledam na sat, 6 i 15 je. Polako da ne probudim ostale odlazim pod tuš da sa sebe sperem makar ovaj znoj ako već ne mogu ovu tugu. Stojim pod tušem dugo i osjećam da mi se vrele suze mješaju sa vodom. Bože, da li ću uspjeti makar roditelje da sahranim. Da li ih je neko pronašao? Da li je pokrenuta istraga? Hiljadu misli mi prolaz kroz glavu. Ali najvažnija je da moram da odem odavde. Ko god da je pronašao i ubio moga oca sigurna sam da mu teško neće biti i pronaći i mene i Emiliju. Ne mogu dovoditi ni Vukašina ni Lenku u opasnost. Čekaću ih da se probude,tražiti da mi pozajme nešto para i moraću se negdje skloniti. Oblačim bademantil koji sam našla u kupatilu i polako se spuštam u prizemlje da napravim sebi kafu. Iako sam skinula ovu prljavštinu sa sebe, oplakala u tišini roditelje imam osjećaj da će mi glava pući. Hitno mi je potrebna kafa. Kreću ći se ka kuhinji jedan tako bolno poznat glas me vraća u prošlos.
„Dobro jutro,Kalina"
Okrećem se polako, moleći Boga da je ovo samo san.
„Dimitrije"-izgovaram tako tiho,da mislim da sam izgovorila u sebi. Nesvjesno bacam pogled ka sobi u kojoj Emilija spava i mislim da ću od straha da se srušim.
„Vidio sam je sinoć"-govori ustajući sa fotelje i gaseći cigaretu. Košulja mu je raskopčana,rukavi podvrnuti do laktova. Kosa raščupana i oči mu izgledaju umorno i nenaspavane. Ali je i dalje najljepši muškarac kojieg sam vidjela u životu. Samo više ne izgleda kao razigrani dječačić kojega pamtim. Onaj muškarac kojeg se ja sjećam je uvijek imao osmjeh na licu. Pa makar i podrugljivi. Ovaj muškarac koji je trenutno pred mnom izgleda grubo,izgleda opasno i bez obzira na stanje izgleda nikad bolje. Ali i opasno po moje srce koje trenutno toliko lupa da imam osjećaj da će iskočiti. Samo jedan prokleti susret, samo jedan pogled na ovogaa čovjek i znam da ga nikada nisam zaboravila. Neka je prokleto ovo izdajničko srce koje i dalje treperi pred ovim čovjekom koji me je otjerao poput psa. Udahnem duboko, trudeći se da ga pogledam u oči i da u njima ne prepozna sva ovo osjećanja koja me obuzimaju. Ustvari da vidi samo jedno,koje sam se trudila da uzgajam toliko godina. Bjes.
Prilazi i staje do mene. I dalje sam tako sićušna naspram njega. Sada mi djeluje još nekako i krupnije,a plave oči me fiksiraju i imam osjećaj da mi spaljuju tjelo.
Ali onda, onda doživljavam još jedan šok. Dimitrije klekle ispred mene i obrgli me oko struka. Naslanja glavu na moj stomak, polju bi ga nježno i šapne nježno: „Oprosti mi molim te".
Stojim nepomično, paralizovana sam i nemam snage da se pomjerim. Suze se ponovo skupljaju i počinju da me guše.
„Vidio si je. Znala sam ako je samo vidiš, da ćeš odmah skontati. Toliko liči na tebe."-govorim tiho ne prepoznajući svoj glas. Guše ga ove suze, guše ga ova bol i bjes i ljutnja. Tako bih sada nešto polomila, a znam da ću tada napraviti još gore.
„Ustani Dimitrije. Ti nikada nisi bio čovjek koji kleči, pa nemoj ni sada nakon toliko godina."
Odvaja se od mene polako i gledajući me tako bolno, govori mi odlučno: „Klečiću pred tobom na ovaj ili onaj način dok mi ne oprostiš. Iako imam objašnjenje za sve, znam da ne zaslužujem oproštaj. Ali sada je najbitnije da tebe i Emiliju sklonimo na sigurno".
„Vidim da si upoznat sa onim što se desilo"ne gledajući ga i trudeći se da zaposlim ruke, da se ne bih odala koliko trenutno drhtim i koliko sam slaba, uzimam dzezvu i stavljam kafu.
„Kafa"-pitam samo da bih na neki način prekinula ovu tišinu i njegov pogled koji me uporno prati i skenira. „Znači sve su ti rekli Lenka i Vukašin? Znaš zbog čega sam ovdje?"
„Znam. Ali znam da je sinoć ruska policija pronašla tvoje roditelje. Dogovorio sam kada se izvrši uvidjaj i kada se uradi obdukcije da njihova tijela prenesemo za Srbiju. Predpostavljam da bi željela da ih ovde sahranim."
Hvatam se za ivicu kuhinjskog pulta i stišćem i stišćem ga toliko da su mi ruke pobjelele.
Dimitrije ga u trenutku obilazi staje iza mene i polako me obavija svojim snažnim rukama. Bože, ovaj zagrljaj je tako siguran. „Kako ti je to uspjelo?" –promucam nekako.
„Uspjelo mi je"- kaže privijajući me uz sebe i grle ći me još jače „zato što sam ja sve ove godine radio za tvoga oca. Radi za tajnu policiju koju je on vodio. I zato što sam njegovom smrću došao na njegovo mjesto.Trenutno zajedno sa ruskom policijom vodimo ovu istragu i kunem ti se Kale,otkriću ko je to uradio. A do tada tvoje mjesto i mjesto naše ćerke je ovako uz mene.Jedono tako ću vas moći zaštititi. U redu?"-pita me,ne puštajući me ni dalje iz zagrljaja i spuštajući lagan poljubac u moju kosu.
„U redu"-govorim tiho.
