Dimitrije
„Kako mislis znas ko je? „ povisim glas malo više nego što je trebalo.
Kalina se prenu u trenutku i još se više zgrči u fotelji. Sranje, uplašio sam je. Udahnem,opsujem u sebi zbog ove greške pa joj polako pridjem i uhvatim je za drhtavu ruku.
„Izvini.Izvini, nisam htio da te preplašim. Samo si me malo iznenadila. Kako znaš tog čovjeka"?
„Zato što sam ga uploznala na otvaranju Lenkineizložbe, tj. bio je u pratnji čovjeka kojeg sam upoznala. A takvog čovjeka nemoguće je ne zapamtii. Imao je ožiljak sa lijeve strane čela, kao u obliku munje. Baš je karakterističan. I veliku tetovaž pauka na lijevoj šaci."
„A koga je pratio?" –upita do tada ćutljivi Vukašin
„Sašu Jovića, diplomatu u Rusiji i strastvenog kolekcionara umjetničkih dijela".
Razmišljam da li sam ikad čuo za to ime ali ništa mi trenutno ne znači, ali tatovaža tajastvenog čovjeka govori mi puno toga.
Kalina ustaje i staje ispred mene sa ispitivačkim stavom. „Dimitrije, dok se tako uzvrpoljiš i ushodaš nešto te muči. Šta je to? Je li nešto znaš? Rekli smo da nećemo kriti ništa jedno od drugoga."
„Ne znam ništa tačno, ali sumnjam. Ta tetovaža koju si spomenula, često su nosili članovi jednog beogradskog klana. Specijalnost im je bila šverc umjtničkih djela i starina. Kako se sjećam iz priče većina ih je pohapšeno ili ubijeno ali neki su i pobjegli iz Srbije. Moraću se malo raspitati i na jednom i na drugom mjestu".
„Pa šta predlažeš trenutno da radimo? Nećeš se valjda sam upustiti u istragu?"
„Prvo što ču uraditi jeste da ću skloniti Kalinu i Emiliju iz Beograda."vidjeći da pokušava da se usprostavi upućujem joj pogled od kojeg se samo povuče,svjesna da nema rasprave što se toga tiče. „I tebi predlažem da odvedeš negdje Lenku. Prvo ako je taj lik bio na izložbi,siguran sam da je povezao da ste vas dvije bliske. Ustvari siguran sam da je već u Beograd u potrazi."
„Vukašine, molim te oprosti mi što sam vas uvukla u sve ovo. Bože, gdje mi je bila pamet kada sam došla ovamo. Samo sam vam donjela nevolju" –Kalina gotovo koja je na rubu sloma ne prestaje se cupkati na mjestu
„Dosta više Kalina! Rekao sam ti već!Neću da slušam nepotrebna izvinjenja. Uradićemo šta je Dimitrije rekao".
„A šta je Dimitrije rekao?" Lenka stojeći na stepenicama sa Emilijom u naručju ispitivački nas posmatra.
Posmatram usnulu ćerku koja se naslonila na Lenkino rame i opet gubim moć govora. Srećom Vukašin vadi situaciju.
„Lenka, dopusti Kalini da Emili objasni neke stvari i da se spremi a Dimitrije i ja ćemo ti objasniti o čemu se radi. U redu,ljubavi?"
Kalina se u trenutku prene iz transa pa onda poskoči sa mjesta i uzme Emiliju iz Lenkinog naručja ."Dođi mamino,idemo da se spremimo pa idemo na jedno preljepo mjesto. „ govori mazeći je u naručju i peneči se polako na sprat.
„Sad mi objesnite o čemu se radi"-Lenka sjeda na malopriješno Kalinino mjesto
„Dok joj ti Vukašine objasniš, ja moram da obavim par pozava i da sve organizujem"
„Vukašine o čemu se radi, ne prepadaj me" Lenka preplašenog pogleda gleda čas mene čas njega
.................................................................
„Ček, ček"-čujem Lenku dok govori „znam o kome pričate". Ali ako mi vjerujete meni je taj Saša opasniji od tog tetoviranoga. Ispitivao me koliko se tačno razumijem u umjetnost a pod time misli na svu umjetnos a ne samo na slikarstvo. Govori je kako ima neke neke predmete koje bi volio da ih procjenim kao i to da ima neke predmete u Srbiji koje su takodje zahtjevaju procjenu. Rekla sam mu da je slikarstvo moj fah ali da mu mogu preporučiti neke ljude koje se sigurno bolje razumiju u to. Zahvalio mi se i rekao da ćemo se čuti. Ali najgore od svega mi je bio njegov pogled. Bio je tako prazan i preteći"
„Znači, prvo ću malo da se raspitam o tom Saši Joviću, a do tada najbolje bi bilo da se svi malo pritajimo. „
„Vukašin i ja ćemo otići kod Danila i Olivere. Da makar dok smo tamo sprečimo ih da se pobiju.Dimitrije u tvoje ruke dajem drugaričinu sigurnost. Nadam se da ne griješim."
„Lenka, već sam rekao Vukašinu a sada ću i tebi. Kalini i Emili neće faliti ni dlaka sa glave, pa makar morao prevrnuti pola svjeta da ih zaštitim."
„Spremne smo" govori Kalina stojeći na stepenicama sa Emilijom.
Prilazim im bojažljivo i kleknem pored Emilije. Ruke mi drhte,osjećam glas da mi puca dok me gledaju te nevine okice. Oči moga djeteta.
„Je li ti mama objasnila da te vodim na jedno ljepo mjesto?"
„Jeste" kaže škiljeći prema meni. „Rekla mi je da si ti njen stari prijatelj i da cemo trenutno da živimo kod tebe"
Samo što ja planiram da to bude za cijeli život.."I kako ti se svidja ta ideja.?"
„Pa ne znam dok ne vidim mjesto,ali mamu sada moram da slušam inače će biti puno tužna. A ja ne volim kada je ona tužna i kada plače"
Vidm da se Kalina trudi da obuzda suze i nabacuje lažni osmjeh na lice „Oda Ema budi dobra djevojčica pozdravi se sa kuma Lenkom i čika Vukašinom pa idemo"
Emilija veselo odskakuće do Lenke i Vukašina koji je izgrle i poljube pa se vraća i staje pored mene. „Idemo ?" pita me tiho
Uzimam je u naručje i njene male rukice me zagrle.Trudim se da zadržim stabilnost od ovog iznenadnog osjećaja koji me preplavljuje. Uzimam torbe iz Kalinine ruke i tiho prozborim. „Idemo".
