A Bronx Tale

Part I: Mohito

Moj nadimak je MITO, dobio sam ga dok sam repao raji jednu pjesmu i pogriješio sam u tekstu, kad sam treba da izgovorim: "Italija, Sicilija, don Vito Corleone", ja sam izgovorio: "don Mito Corleone" i tako je nastao ovaj nadimak. Sav dijalog u tekstovima, ili skoro sav, će biti između mene i mene. Heh. Toliko pričam sa sobom da me je nekada strah, da nisam lud.

Srednju školu sam završio i sad studiram jedan od najtežih fakulteta u državi. Djevojku nisam imao još od osnovne škole, ako se to u osnovnoj može nazvati djevojkom. Više je bila simpatija nego djevojka. Znači skoro 5 godina bez djevojke! :O

-Šta??? Koji je tvoj problem??? (drugo "ja", u daljem tekstu ću ga zvati "Scott")

-Ne znam brate, često se zapitam, ali srž problema još nisam našao. Ne brini se, navikao sam ja.... (ja, u daljem tekstu "MC" )

Kada sam završio srednju školu, do početka fakluteta, sam imao pauzu od skoro pola godine. Zacrtao sam sebi jedan cilj. Pronaći djevojku. Jedno veče sam bio sa prijateljem na pivi i pričao mi je o jednoj djevojci koju je upoznao. Nadimak joj je bio Mohito kad se prevede na španski. Zašto mohito? Jednostavno, bila je niska, jedva 160 cm. Imala je zelene oči i bujne grudi. Lijepa, ali ne i naročito zgodna, valjda zbog te "visine". Dodao sam je u prijatelje i ubrzo mi je došla notifikacija da me prihvatila. Osmijeh, brz pogled na profilnu i prelistavanje postova. Otvaram čat i javljam joj se, pun lažnog samopouzdanja od par piva koje sam popio. Ubrzo stiže odgovor, imam neki osjećaj da joj je drago što sam joj se javio, vjerovatno me taj osjećaj vara ali nastavljam. Tu večer smo se dopisivali, dobrih 2-3 sata, upoznavanje, ko šta voli odnosno ne voli. Za mene je bilo najbitnije da ne sluša folk, jer gdje će reper izlaziti sa curom koja sluša folk? Neki kodeks repera, glupost. Zatražio sam broj mobitela. Daje mi prvih osam brojeva, igra se sa mnom, meni se igra svidjela. Inače ne volim igrice tog tipa, međutim, previše mi je stalo pa prihvatam. Šaljem poruke na svih 10 cifara i ubrzo dobijam odgovor. Posljednja cifra je bila 9, heh, mogao sam znati. Sreća pa sam imao kredita.

Mohito je članica izviđača i ubrzo ide na jedno jezero gdje će ostati 7 dana. Dogovorili smo izlaz dan prije njenog polaska. Taj dan sam bio nevjerovatno nervozan. Idem na date, može se reći prvi put u životu. Dolazim malo ranije na mjesto sastanka, palim cigaru i čekam. Pušim nevjerovatnom brzinom, nesvjesno. Pušim da ubijem nervozu ali cigara pravi kontra efekat i stvara mi još veću nervozu. Pobogu, nervozan sam, već kasni, još i ova cigareta nikako da je dovršim, kao da je električna. Ne volim da bacam cigaretu koju nisam dovršio, eto tako, kao da bacam dio sebe sa njom. Jednostavno, moram da je dovršim, vučem još par dobrih dimova i gasim je. Hvala Bogu pa si gotova. U svemu tome nisam ni primjetio da ona stiže. Na brzinu ubacujem žvaku u usta, brišem pepeo sa rukava, koji je vjetar nanio sa cigare.

-Ćaoo (mohito)

-Ee ćao, ćao (ja)

Tišina. Par sekundi tišine. Propadam u zemlju. Par sekundi u ovim situacijama je cijela vječnost. Srećom ona to uviđa i počinje razgovor. Iskusna je mada je mlađa od mene 3 godine. Kažu da su žene zrelije od muškaraca 4 godine. Vjerovatno je imala još par ovakvih kao ja, smotankovića.

-Hajde da malo prošetamo gradom, rano je za kafića. (mohito)

-Mmmože, kako ti hoćeš. (ja)

Dobijam ekspresno crvenilo u licu. Tijelo mi se ponaša kao toplomjer u vreloj vodi. Inače sam crven u licu, neki pigment ili šta ja znam. Doktor kaže da bi trebalo da nestane za par godina. Svejedno, smeta mi jer se uvijek primjeti kad promijenim raspoloženje, kada mi je neugodno, ma svaka reakcija. Mito crven kao paprika. Kad sam baš ljut onda mi se i uši zacrvene. Da vidite vi to samo.