A Bronx Tale

Part III: Hazel Hill

Razmišljam, ustvari dvoumim se već nekoliko sati, da li da napišem ovaj tekst ili ne. Obećanje je obećanje. Da sam jučer počeo pisati, danas se ne bih dvoumio da li da nastavim ili da sve izbrišem. Nastavio bih, zbog vas, zbog sebe, zbog nje. Odlučio sam, kako sam cijeli život pokušavao da budem fin, iako me to nebrojeno mnogo puta koštalo, pokušat ću i ovaj put. Podijeliti ću sa vama i ovu priču.Ovako je sve počelo.

Preko raspusta sam, kako bih imao više privatnosti, spremio sebi sobicu u potkrovlju. Mala, za većinu klaustrofobična. Meni? Najbolja soba na svijetu. Zašto? Zato što je ne dijelim sa bratom. Zato što je samo moja. Zidovi nisu okrečeni što znači da je boja zidova ustvari boja maltera, siva. Takav mi je i život, pomislih. Osvrnite se oko sebe, kakav vam je život? Siv? Šaren? Kakve vas boje prate, kakve boje nesvjesno birate, za oklop telefona, narukvice, bilo šta? Kakve ja biram? Siva, crna i svjesno bijele patike. Samo bijele. Ne znam kakve to veze ima sa ovom pričom ali eto, osjećam potrebu da i to napišem. Često odlutam. Zato i nisam interesantan. Nepovezan. Vraćam se na sobu. Plafon skoro da mogu dobaviti kad se uspravim. Super, uvijek sam imao kompleks niže vrijednosti. Stol za pisanje i stolica. Pa i ne treba mi više. Nisam više ni zaslužio, nisam zaslužio više od 4 kvadrata. Barem mislim da ima toliko, nikada nisam znao računati te "kvadrate" iako studiram tehnički fakultet i trebao bih to znati. U sobi imam samo stolić za pisanje i stolicu. Iza leđa mi je ormar u kojem su neke stare stvari. Sve te stvari su sjećanja, moja sjećanja. Nostalgičar sam veliki. Po stolu sam polijepio bijele listove, da mogu pisati  misli i stihove. Posljednje što sam zapisao, na stolu je:
                                    "Ako svima sve oprostiš... kako da oprostiš sebi??"

 Taj stih me obilježava. Označava cijeli moj, dosadašnji, život. Duboko urezana sjećanja na sve ljubavi i sve njihove prevare. Sve sam im oprostio. Nikada se ne bih mogao pomiriti sam sa sobom a da im nisam oprostio. Zašto? Jednostavno nisam zlopamtilo, koliko god da su me razočarale i iznevjerile. Oprostio sam im zbog mog maštanja, maštanja o nama. Sve to pokazuje koliko cijenim sebe. Nije li najbitnije misliti o sebi na prvom mjestu, barem dok si momak/djevojka? Ja očito ne mislim tako. Sebe stavljam na posljednje mjesto, bez obzira na situaciju. Dajem se za svakoga. Je li to dobro? Mislim da jeste, iako se većina neće složiti. Ako se daješ za svakoga a ne očekuješ isto, onda uživaš u davanju, odnosno pomoći. Uživaš dok pomažeš drugima. Iznenaditi te neće nečija nezahvalnost nego će te iznenaditi nečija pomoć, nečija privrženost. Tu upoznaješ osobe slične sebi. Samo te osobe su te vrijedne.

Uobičajen dan. Sjedim u svojoj sobici i vježbam. Nazor, forsiram se, moram jer nema mi druge nego uspjeti na faxu. Napravit ću pauzu, mislim u sebi. Pauza je bila uvijek ista i trajala je otprilike isti vremenski period. Ulazio bih na fejzbuk, dogovorio kafu sa prijateljima ili bih otišao na kafu solo. Nije mi bio problem, štaviše, volio sam te solo kafe, kada razmišljam o svemu ili uopšte ne razmišljam, nego onako hiberniram. Dok sam bio na fejsu, moj prijatelj Modus je lajkao sliku neke djevojke. On je oženjen i ako lajka sliku neke djevojke/momka znači da su "raja" i da dolaze u njegov kafić. Ja sam također čest gost kod njega u kafiću. Otvaram sliku i vidim djevojku sa kraćom, zalizanom nazad, kosom. Slika nije nekog kvaliteta još je crno-bijela pa i ne vidim lice. Listam još slika ali čini se da je ova najbolja, ustvari to je bila jedina njena slika. Tu je par slika iz filma Tfios, iz serije Game of thrones i tako. Dodao sam je u prijatelje i pošto nisam imao više nikakvog posla na fejzbuku, izašao sam vani, na kafu. Sam. Par dana poslije ušao sam na fejzbuk i bila je tu notifikacija. Hazel Hill je prihvatila vaš zahtjev za prijateljstvo. Hohoh super, da vidimo slike. Otvorio sam galeriju i ostao zaprepašten. Većinu slika sam već pogledao, nekoliko dana prije, ali zbog jedne sam se zaljubio.

Počet' ću od kose. Crna, nekako lagana, barem se meni tako činila. Imala je istu frizuru kao Amelie iz istoimenog filma. Teško je shvatiti ova poređenja, jer napisao sam to već dosta poredim sa poznatim ličnostima. Koža svijetla, sa primjesama žute, što je ustvari boja sunca koje je osvjetljava sa njene lijeve strane. Osmijeh otkriva njene blistavo bijele zube. Poredane pravilno kao neke kockice bijelog šećera. Oči crne, prodoran pogled koji nimalo ne kvari utisak, nego mu daje neku dozu ozbiljnosti, jer ipak joj je tek 16 godina. Stariji sam od nje 3 godine. Nije velika razlika, štaviše trebala bi da je zrelija od mene. Na slici nosi majicu sa dubokim vratom koji još više otkriva njen lijepi vrat i blagu kožu. Oko vrata ima neki lančić , za koji poslije saznajem da je dobila na poklon. Ne znam kako do sada niko nije primjetio ovakvu ljepotu. Kako je moguće da je sama? Možda i nije naročito lijepa, možda sam ja očajan. Ma ne, ja možda jesam očajan ali ona je prelijepa bez obzira. Na fejzbuku sam podijelio pjesmu od Bill-a Withers-a "Ain't no sunshine", još jednom pregledao slike i odjavio se. Moram da učim. Nisam neki fejzbuk ovisnik, znam biti po cijeli dan, ali isto tako znam ne ući po par dana. Tako je bilo i tih dana. Ponovo sam ušao nakon nekoliko dana. Par notifikacija, između ostalog i u vezi pjesme koju sam objavio. Mah, par prijatelja, ono klasika, očekivani lajkovi ali tu vidim ime koji nisam smio vidjeti. Hazel Hill je također na spisku osoba kojima se sviđa moja objava. To nisam očekivao, moram joj se javit. Nemam šta više čekati. Ali sam čekao, svaki dan sebi govorio istu stvar, moram joj se javiti. Prošlo je nekih 15-ak dana od toga, ja joj se nisam još javio. Bojao sam se neuspjeha, bojao sam se da će samo pogledati poruku. Scott je bio uporan. Svaki dan sam joj visio po nekoliko puta na profilu. Počeo sam da koristim fejzbuk non-stop. To mi se nije sviđalo, ali ako će dati rezultata onda ne žalim, mislio sam u sebi.

Borio sam se sa Scottom, da li da se javim ili ne. Napisao sam "ćao :)" i dugo držao prst nad enterom. Bila je online, znači da bi mi odmah odgovorila. Strah me, ne znam šta da joj pišem. Kao da mi je prvi put da se javljam djevojci. Pritisnuo sam enter i odmah se rukama odgurnuo od stola, misleći: "Šta bude, nek' bude". Dugo sam čekao ona više nije online a već je kasno, sigurno je legla spavati. Odgovorit će sutra kada ustane.

Prošao je jedan dan, dva, tri... Sedmica je prošla a ona ne odgovara. Bila je više puta na facebook-u. Ništa mi nije jasno ili se pravim da mi nije jasno. Akutno odbijam istinu. Visio sam joj na profilu na facebook-u. Rijetko je objavljivala bilo šta. U slikama je bio album "Instagram", super, pronašao sam instagram. Postao sam opsesivan, svaki dan sam listao slike na instagramu i molio Boga da izbaci još jednu. Opsesivni stalker. Takav sam. Već sam i odustao od toga da će da mi odgovori na poruku. Ali ja nisam odustajao od nje....

Ubrzo će joj rođendan, znam jer mi je pisalo u desnom uglu, dok sam joj stalkao facebook. Hm, kako bih volio da joj mogu nešto pokloniti za rođendan. Imao sam nevjerovatno mnogo ideja za poklon.

 Došao je i taj dan. Danas joj je rođendan. Neću joj pisati po zidu, poslat ću joj poruku.

-Sretan rođendan i sve najljepše :)

Ako sad ne odgovori, brišem je iz misli zauvijek.

-Hvala :D

Momentalno dobijam crvenilo u licu. Ruke mi se tresu, ne mogu da vjerujem. Odgovorila je!!!

-Nema na čemu, isfure :P

-bez komentara...xD

-?

-ništa

-pa što me onako isfura

-zato što sam kasno vidjela poruku i onda mi je bilo kasno da odgovorim...

-pa nikad nije kasno :)

-ne znam. nemam baš vremena da budem na fb-u, pa... hah

Toliko u ovom dijelu. Najzanimljivije tek slijedi.