A Bronx Tale

Part II: Loneliness

Znate, kao mali sam bio fin dječak. Uzor svoj djeci u komšiluku, po svemu, baš po svemu. Lijep, pametan, kulturan ali što je u svemu ovome najbitnije stidan. Bio sam jako stidan. U osnovnoj školi mislim da sam bio 2 razred, desila se prelomna tačka mog života. Taj dan sam se prelomio. Nešto mi se desilo, nešto što pokušavam da zaboravim ali ne mogu. To je dio mene koji me noćima proganja. Ne možeš zaboraviti, ne možeš preći preko toga, može li gore? Ne bih da pričam o tom događaju, neugodan je iako me niko od vas koji ćete ovo pročitati ne zna, svejedno mi je neugodno.

Od tog dana sam počeo drukčije da se ponašam, postao sam slobodniji i bezobrazniji na taj neki dječiji način. Počeo sam dobijati slabije ocjene i počeo sam da mršam. Sve zbog tog događaja, koji je sada kada gledam, beznačajan, nešto što se svakom dijetu desilo, ali eto meni se desilo u školi pa mi je bilo više neugodno. Nije me toliko brinuo taj događaj, koliko mišljenje drugih ljudi. Peckanja na moj račun cijelo osnovno školovanje. To ne može da se zaboravi. Ipak, osnovna ima i svojih finih sjećanja. Prvi poljubac. Nevjerovatno iskustvo. Na požarnim stepenicama. Dodir usne o usnu, kao 2 potpuno različita naroda kad se sretnu i počnu da miješaju svoje običaje, tako su se naše usne počele da "miješaju". Zamirisao je njen zadah, ni njega ne mogu zaboraviti. Bio sam najsretnija osoba na planeti. Ovome dajem ovoliko pažnje jer ga se sjećam sa nostalgijom. Laže onaj koji kaže da se ne sjeća svog prvog poljupca. Ja ću se svog uvijek sjećati.Djevojka sa kojom sam se poljubio sada piše knjige. Sa svojih 20 godina piše knjige. Heh, možda mi je tim poljupcem prenijela tu čar pisanja.

Srednju školu ne bih da spominjem, nemam nekih emocija niti sjećanja iz nje. Svaki dan isti, bez djevojke, klasični luzer. Poslije srednje mala "afera" sa Mohitom, što možete pročitati u prethodnom dijelu.

-Jesi li sve spakovao? (majka)

-Jesam majko to me pitaš već stoti put, možemo krenuti

Krećemo ka studentskom domu, napokon. Odvajam se od porodice, napokon. Samostalnost. Baš me zanima kako ću se ponašati. Scott je pesimista. Ja nisam, znam da mogu da izdržim sam jer, ponavljam po ko zna koji, put volim samoću. U domu sam se družio sa rajom sa fakulteta, znate kako to ide. Malo učenja po danu a navečer su derneci do zore. Na dernecima puno djevojaka, svi su se nekako skontali. Ja? Ništa. Sam, ponovo sam. To me je pogodilo. Nisam znao u čemu je problem. Prestao sam da se družim sa tom rajom, prestao sam da se družim uopšte. Nisam ni kući išao često. Ostajao sam, u domu, u svojoj sobici i pisao. Pisao sam o svemu. Povukao sam se u sebe, poslije fakulteta sam išao na kafu sa prijateljima samo da ne bi pomislili da sam nešto ljut na njih. Nisam bio ljut, bio sam zavidan. Zavidio sam im na svemu, naročito na tome da su u vezi a ja nisam. Zavist me jela svaki dan. Nikad je nisam volio, ali eto valjda je ona u toj samoći preovladala. Počela je da vuče na mržnju. Nisam samo njih mrzio, mrzio sam sve u vezi sebe, sve na svijetu. Jedino sam volio svoju sobicu, kafu, cigarete i samoću. Bolesno, zar ne? I ja sam to isto shvatio. Do tada nisam bio neki vjernik. Pio sam alkohol, nisam se molio Bogu, ništa. Odlučio sam da to promijenim. I uspio sam. Bukvalno, preko noći. Postao sam poprilično bolji čovjek. Šta to znači? Muka i očaj, natjeraju čovjeka na svakojake stvari. Neko se oda alkoholu, neko drogi, neko vjeri. Prvom sam bio odan, drogu sam odbio još u osnovnoj, kada mi je prvi put ponuđena. Nisam bio u tom fazonu. Ostala mi je jedino vjera.

Postao sam smireniji, pozitivniji, družio sam se više, ali svejedno sam volio svoju samoću, kafu cigarete. Nije bilo više one zavisti i mržnje. Zavolio sam šetnju, šetnju uz rijeku koja je tekla ispod doma. Svaku noć, sa Scottom i slušalicam u ušima. Moj bijeg od stvarnosti. Duševni mir koji i sada nalazim ćim stavim slušalice u uši i pustim play. Znao sam šetati po nekoliko sati, obići cijeli grad, vješto se krijući od drugih očiju, naročito od onih koje su me poznavale. Pa šta bih rekao da me pitaju, šta radim ovdje? Šetam, još sam. Čudak i budala, da budala. Od drugog razreda patim od tog nekod poremećaja, gdje mi je bitno mišljenje drugih ljudi. Tada je se i Scott pojavio, kao moj drugi razum, drugo ja, često ono loše ja, ali zna i on biti dobar, nekada.