#3 Poslije poljupca [✔]

8. Na rubu ponora

Something 'bout you, makes me feel like a dangerous woman
Something 'bout, something 'bout, something 'bout you
Makes me wanna do thing I shouldn't
Something 'bout, something 'bout, something 'bout

Pjevam uz pjesmu, plešem, zabavljam se dok pravim koktele. Nije me zanimalo što privlačim pažnju, vješto sam izbjegavala kontakt sa mušterijama, okretala sam se, skakala sa noge na nogu, smijala se i uživala jednostavno.

Sreća je uradila svoje, nisam radila kao inače uz jednu rutinu, sada sam punim plućima uživala dok sam radila.

"Vidim zabavljaš se", Hunter se stvori preko puta mene dok sjeda za šankom. Kimam glavom ignorišući da me odmjrava.

"Šta želiš?"

"Viski sa ledom", kimala sam glavom i sipala šta je tražio dok je počeo moj omiljeni dio pjesme uz koji sam zapjevala.

All girls wanna be like that
Bad girls underneath like that
You know how I'm feeling inside
Something, 'bout something 'bout,  something 'bout...

Poslužim mu viski koji ispija polako. Gleda u plesni podij, pa u mene i znala sam na šta misli. Mislila sam i ja na to.

I dok mi je pružao ruku prihvatila sam je. Vodio me kroz gužvu do podija i počela je sporija pjesma, ali jako initimna.

Pribio je moje tijelo uz svoje i dok su njegove ruke bile na mom struku svoje sam stavila oko njegovog vrata.

Sporo smo se kretali dok nam se koža sudarala na sve strane i dodirivale.

And touch me like you never
And push me like you never
And touch me like you never
'Cause I'm not afraid, I'm not afraid anymore
No no no...

Ne znam kako smo završili na tome da nas milimetri razdvajaju dok su nam pogledi prikovani u zagušljivome svijetlu.

Ne znam čak ni kako je došlo do toga da smo se poljubili ponovo, puni žudnje i strasti.

Ne znam ni kako je došlo do toga da sjedam sa njim na motor i odlazim u noć.

Svega što sam svjesna je njegovog pogleda, dodira i blizine. Osjećala sam se sigurnom u tom dodiru i blizini, sve se činilo ispravnim tada.

Ne znam gdje me vodio, niti me bilo posebno nešto briga. Željela sam što dalje od ljudi i rutine koja nas okružuje. Željela sam biti sa njim.

Ko bi rekao da ću to govoriti o njemu?

Iskreno, ne znam ni šta me navelo na to, možda stalni susreti su nešto probudili u meni, možda njegove bezobrazno zelene oči, možda osjećaj slobode kojeg osjetim dok sam sa njim.

Nisam znala.

Vidjela sam plažu na par metara. Parkirao je motor i sišao sa njega, a i ja sa njim. Ne znam što me doveo ovdje, ali očigledno je imao namjere da budemo sami, kao da je čitao moje misli.

Išli smo po pijesku i do dijela gdje budu stijene. Talasi se odbijaju od stijene i stvaraju glasne šumove udaraca vode. Penjali smo se na njih dok nismo došli do ravne i glatke površine odmah na samome rubu gdje smo sjeli.

Isprva smo samo tako sjedili u tišini jedno do drugog ne govoreći ništa, a onda se Hunter okrenuo prema meni i pogledao u oči.

"Ovdje dolazim kada želim biti sam", izusti i uspijem ga uprkos glasnim zvukovima talasa čuti.

"Pa, nisi došao sam."

"Nisam jer sam želio biti sa tobom", iznenađena gledam u njega ne odgovorivši na njegovu izjavu. Pogleda prema horizontu dok sam ja u njega. Oštrih crta lica i ozbiljnog pogleda mogla sam samo razmišljati o tome koliko je muskarac ispred mene bio savršen.

A onda ga poželim upitati nešto što me već od samog početka zanimalo.

"Znaš...pitala sam se otkud da si baš ti vlasnik onog kluba, a da ideš još na fakultet?"

"Želiš li mi reći da sam nesposoban i da nisi očekivala da sam vlasnik kluba?"

"Ne", brzo odgovorim i on se tome nasmije.

"Ne, samo mi je malo, pa, rekla bih nevjerovatno."

"Otac je bio vlasnik kluba", uozbilji se dok uporno gleda u horizont kao da će time stvoriti nešto tamo "ali nakon njegove smrti sve je prepisano meni, tako da nisam imao baš nekog izbora."

"Žao mi je", odvratim tiho i sjetim se svoga oca kroz mutno sjećanje kako mu sjedim na vratu i berem trešnje ispred našega dvorišta. Smijali smo se. Bili smo sretni.

"Nema ti biti čega žao, bilo je tako suđeno."

Ustupila je duga tišina. Srce mi je tonulo i sve o čemu sam mogla razmišljati je o svome ocu koji me je ostavio sa mamom. Hunterove riječi "tako je bilo suđeno" su me pogodile u srž. Zašto je sudbina tako okrutna?

"Mene je otac sa mamom ostavio kada sam imala devet godina", prozborim i spustim pogled, bila sam izvan sebe i željela sam izbaciti ovo iz sebe pa makar i nekome koga ne poznajem dugo "ne sjećam ga se pretjerano dobro. Ima par uspomena ali su mutne i nejasne. Znam samo da sam bila sretna i da smo se stalno igrali, ne znam zbog čega nas je ostavio i to mi je najviše krivo."

"Jesi ga pokušala tražiti?"

"Jesam prije, imala sam petnaest godina tada, ali mi je mama rekla da je preminuo dvije godine unazad."

"Žao mi je, vjerujem kako je imao svoje razloge."

"Znaš, mama je uvijek pričala kako je volio da mi pjeva dok ne zaspem, svirao je nekada u nekom bendu i tako mi pjevao. Nije mi nikada konkretan razlog navela, kaže da im nije išlo...", sliježem ramenima i okrenem glavu od njega. Suze su mi se skupile u očima i silno sam se suzdržavala da ne zaplačem. Hunter je postao tih i čula sam kako se pomjerao. Njegove ruke su se našle oko mene sa leđa naslanjajući me na svoja prsa. Zagrlio me čvrsto dok je glavu naslonio na moje tjeme. Sklopila sam oči i jedna suza je kliznula niz moje obraze. Ostavio je poljubac u kosi i tako smo ostali do zore.

Pričali smo o različitim temama i upoznavali se dok sam mu tako ležala na prsima, a on na leđima gledajući u nebo.

Shvatila sam tada koliko sitnice mogu promjenuti stvari, pa čak i jedan običan razgovor.

A/N

Malo romantike umjesto stalnog svađanja i natezanja.

Nadam se da vam se dopada nastavak i da ste uživali da ga čitate koliko i ja da ga pišem.

Do sljedećeg puta ❤