#3 Poslije poljupca [✔]

12. Moja sigurna luka

Hladnoća mi šalje trnce niz cijelo tijelo. Koraci su odjekivali polu-pustim ulicama. Ponegdje se vide napušeni ili pijani mladići i djevojke koje sam izbjegavala u širokom luku.

Željela sam što prije stići kući i odmoriti od svega, sutra je vikend i ne radim, definitivno ne planiram nigdje da izađem.

Potresena sam zbog Huntera i toga što je pokušavao da mi ikako išta objasni. Kao da će to išta primjenuti.

Došla sam do svoje ulice i dok sam bila prilično blizu svome stanu začujem žviždanje. Okrenem se iza sebe i grupa mladića idu prema meni. Ubrzam korake, ali se sudarim od nekoga. Pretrnem kada vidim crnog visokog muškarca sa odvratnim osmijehom.

"No, no, ko se to izgubio?"

Nisam mogla prepoznati glas, okrenem se iza sebe i pada mi mrak na oči. Panika me uhvati dok se ljigavo smiješio i gledao svojim luđačkim pogledom. Plavušan od one noći iz kluba je na samo par koraka od mene dok nas okružuje njegova ekipa.

"Ti."

"Ljepotice, mislim da je između nas ostalo neriješeno ono od sinoć."

"Pusti me na miru!"

"Kada ti vratim ono."

Približio mi se dok sam se ja odmicala, pokušavala sam se probiti između ovih muškaraca, ali bezuspješno. Plavušan me zgrabio i okrenuo sebi. Prestravljeno ga pogledam i počinjem vrištati i udarati ga, ali me hvata za vrat i stisne jako. Počinjem gubiti kisik dok mu stisak postaje jači. Postaje mi slabo, crni mi se.

A onda ne osjetim više njegove ruke oko moga vrata. Čujem deranje. Padam na pod i ugledam Huntera kako se tuče sa plavušanom i ostatkom ekipe.

Sa strahom ga gledam. Bio je sam protiv njih. Uzimam mobitel i zovem policiju.

Derem se za pomoć nakon toga, gledam da li će iko pomoći, ali bili smo sami. Hunter je udarao šakama neumorno. Krv se prolijevala na pločinku i počela sam da plačem.

A onda se čuju svirene od policijskih kola. Puštaju Huntera i krenu bježati, ali ih policijsko auto sustigne i uhapse sviju redom. Hunter je srušen na podu dok je bio na sve moguće načine ranjen. Ne znam ko je zvao hitnu, ali sam išla sa njim do bolnice i čekala u čekaonici ispred njegove bolničke sobe. Ne znam koliko sam dugo tu sjedila, nikoga nisam namjeravala zvati i brinuti ih oko toga. Prebrojavala sam minute, sekunde, sate...

Doktor je kasnije došao do mene obavijestavajući me da je Hunter u stabilnome stanju. Zamolila sam ga da budem kod njega u sobi i on je nakon nekog vremena pristao. Čim sam ga vidjela u bolničkome krevetu sa ranama počela sam da plačem.

Spavao je pa sam pokušavala biti što tiša da ga ne probudim. Došla sam do njegovog kreveta i sjela. Uzela sam njegovu ruku i vidjela da je plava i sa ogrebotinama. Poželim mu svaki dio tijela poljubiti, svaku ranu i ožiljak.

Sve je to bilo zbog mene.

Zbog mene se potukao sa njih petoricom.

Zbog mene je stavio svoj život u igru.

Možda...možda ipak sam ga trebala saslušati. Možda nije onako kako sam mislila?

Šta god da je bilo, sve što sam trenutno željela jeste da mi bude dobro i da se probudi.

Ne mogu zamisliti da je zbog mene njegov život ugrožen.

Srce mi je toliko teško i snažno kucalo od grudni koš da me boljelo. Slabo sam disala i suze nikad da stanu.

Tiho sam šaptala molitve dok sam mu milovala ruku. Svaki put iznova gledala kroz prozor u zvijezdano nebo kao da time Bogu pokušavam davati neki znak da me posluša.

Ne znam do kada sam ostala budna. Umor me prevladao u jednom momentu pa sam mu pustila ruku i uzela zaspati. Stavila sam svoju glavu kraj njegove ruke na krevetu i tako sam zaspala na stolici. Nije mi čak ni bilo neudobno, od iscrpljenosti nisam mogla ni željela razmišljati o tome kako mi je neudobno.

Samo da bude dobro.

Bože, samo neka mi bude dobro.

Molim te.

A/N

Još jedan nastavak i epilog :)

Jeste li ovo očekivali?

Ostavite utisak u komentarima :)