#4 Poslije izazova [✔]

2. Razgovor za posao

Ujutro sam ustala u devet sati. Ustala sam se i napravila sebi kafu, a onda se počela spremati za predavanja koja mi počinju u jedanaest. Istuširala sam se, ispeglala kosu i stavila tuš, maskaru i crveni ruž.

Obukla sam bijelu majicu i crne hlače. Uzevši kafu sa stola i ključeve od auta izašla sam iz stana i krenula prema fakultetu. Ukucala sam Hunteru poruku da me čeka kod parkinga.

Kada sam stigla parkirala sam kraj njegovog motora. Izašla sam i zagrlila ga, a onda smo se uputili u zgradu.

"Kako napreduje sa traženjem posla?"

"U sedam imam razgovor."

"Stvarno? Brza si", zamišljeno odvrati dok se provlačimo pokraj studenata i idemo prema našem kabinetu.

"Imala sam sreće, nadam se da će me prihvatiti."

"A kakav je posao?"

"Na benzinskoj pumpi", Hunter podiže obrve i počinje da se smije. Udarim ga rukom po glavi zakačim ga samo za uho. Zašto je morao biti dvadeset centimetara viši od mene?

"Prestani se smijati kretenu!"

"A zašto me svi imate potrebu zvati kretenom?" Prevrće očima.

"Pa vjerovatno jer jesi kreten."

"Slamaš mi srce."

"Ulazi u kabinet i šuti", guram ga ispred sebe i sjedamo za naša mjesta čekajući profesora.

Do kraja predavanja nismo previše komunicirali. Na pauzama smo vodili neke druge razgovore i zaboravili na to da imam razgovor. Oko četiri sam izašla sa Hunterom iz zgrade i konačno završila današnja predavanja. Pozdravila sam se Hunterom kod auta i uputila se nazad u stan.

Imala sam još tri sata do razgovora, moram se pripremiti.

Ušla sam u stan i prvo što sam uradila jeste skinula šminku i odjeću sa sebe. Navukla sam običnu majicu koja je bila za tri broja veća i izgledala kao haljinica. Napravila sam sebi drugu kafu i jedan manji ručak.

Nakon što sam jela uzela sam tražiti po internetu pitanja koja bi mogla da se pojave u razgovoru. Znala sam već otprilike šta će biti, ali svejedno od neke doze nervoze željela sam igrati sigurnim kartama.

Oko pola šest sam već počela tražiti šta da obučem. Željela sam nešto ozbiljnije, ali pošto mi je ormar pun odjeće koja apsolutno nikako nije za takve prigodbe izvučem bijelu košulju i obične džins hlače.

Kosu sam svezala u visok rep i ponovo sam se našminala stavljajući jarko crveni ruž i malo izazovniji tuš.

Dvadeset do sedam sam bila gotova i spremna za polazak. Vozila sam se do benzinske deset minuta i parkirala se. Poranila sam, ali mi je i to draže nego da sam kratka sa vremenom.

Od Huntera mi stiže poruka.

Sretno, slomi nogu. Doći ću ti da mi ga napuniš :D

Prevrnem očima. Kreten, nikad se nije promjenuo.

Hvala. Ima li potrebe da ovu poruku Doloris pokažem?

Ubrzo mi stiže odgovor:

NE.

Glasno se nasmijem i izlazim iz auta. Ulazim unutra i za kasom je stojao visoki crnokosi momak sa tamno-plavim očima. Imao je tetovaže na obe ruke. Primjetim geometrijske znakove na jednoj ruci, ruže, kostursku glavu i jedan citat koji nisam uspjela pročitati jer sam već stojala ispred njega.

Bio je za dvije glave viši od mene i osjetila sam intenzivni parfem koji je ispunio moje nosnice. Dobro je mirisao. Odjeven u crno posmatrao me par sekundi.

"Trebaš šta?" Nezainteresirana boja glasa me na trenutak iznervirala, ali shvatam da nisam došla zbog toga.

"Došla sam na razgovor za posao", dečko ispred mene klima glavom kao potvrdu.

"Vrata iza mene", prstom pokaže iza svojih leđa na bijela vrata. Zahvalim i prolazim kraj njega i otvorim vrata ostavljajući ga iza sebe.

Ispred mene je kancelarija i za radnim stolom stariji muškarac. Pozdravila sam se.

"Ti si došla na razgovor za posao?"

"Jeste."

"Molim te sjedni."

Uradim to. Nešto je kucao na laptopu ni ne pogledavši me.

"Luna, kako vam ide matematika?" Zbunim se na sekundu na njegovo pitanje.

"Dobro?"

"Kako vam leži komunikacija sa ljudima, niste sramežljiva osoba?"

"Nisam."

"Koliko imaš godina?"

"Dvadeset i jednu."

"Dobila si posao. Sutra navečer od šest ti počinje smjena i završava u dvanaest. Nemoj kasniti", od šoka ne stignem ni da išta odgovorim, pružio mi je ruku i rukovali smo se, a onda sam izašla iz kancelarije.

Momak od maloprije me krajičkom oka pogledao i mogu pretpostavljati kako sam izgledala.

Upravo tako.

Nikakava.

Vjerovatno mi je izraz lica kao da sam duha vidjela i još uvijek sam u stanju šoka pitajući se da li me je sad zezao ili sam stvarno tako lako dobila ovaj posao.

Nije više ni bitno.

Dobila sam posao.

Izašla sam vani na svjež zrak i ponovo me udari realnost u glavu. Dobila sam posao. Sutra počinje prvi radni dan. Napokon ću moći da se izvučem iz svojih sranja.

Oblila me sreća i olakšanje, nasmijala sam se i krenula kući sa manjim teretom nego kada sam krenula.

A/N

Za one osobe koje bi eventualno počele komentarisati kako je tako lako i brzo dobila posao:

Ljudi, to je fikcija, mašta, nije realno, naravno, MOJA JE PRIČA, mogu dakle da radim šta i kako hoću i ako želim da tako lako dobije posao dobit će.

Nije mi strano da će neko početi komentarisati kako to nije realno i slično, ne razumijem, dakle priča treba da bude bazirana na realne stvari?

Meni knjige služe da bježim od realnosti, sagledam nekad svijet sa neke ljepše i lakše perspektive. Naravno, nekad je i dobro da je realno, ali moje priče to nisu i ne želim da mi neko pametuje o tome kako pišem i kako ću pisati (osim ako pravim gramatičke greške, tu su mi komentari uvijek dobrodošli).

I naravno, ovo se ne odnosi na sviju, već tim pojedincima koji sve shvataju kao bukvalno.

Toliko, pusa❤