Kako?Lako?
Ne volim ga i gotovo.
Tu sam rodjena,ne svojom voljom.
Tu živim,ne svojom voljom.
Postoji nešto odbojno u ovom gradu,u tim sivim ulicama.
U svim tim licima koji se kriju iza 100 maski.
Ne osjećam se dobro.
Mrzim svaki kamen,svaku cestu,svaku zgradu,svako slovo imena.
Rijeke su mutne,rijeke su odraz stanja stvari ovdje.
Velika,mutne i ružne,opasne...
Na jesen.
Ali grad i ljudi su uvijek takvi.
Uvijek.
Nemaš gdje pobjeći.
Nemaš se gdje sakriti.
Svi misle da te poznaju.
Da te znaju.
A znaju samo ono što su im drugi ispričali.
Ovdje se ne živi od hrane,ovdje se živi od zlobe,od tračanja od zabadanja noža u ledja.
Grad u kojem ne živiš,nego preživljavaš.
Grad u kojem ti je teško prevaliti 5 kilometara.
Jer uvijek sretneš nekoga tko zna sve o tebi,više nego ti sam.
I jednom te život odvede na izlet,negdje drugdje.
Zavoliš svaki pedalj toga grada.
Grada koji je tako velik,i ne primjeti se da ima sve što i tvoj grad.
Toliko je velik da je sve to beznačajno.
Gdje se dobro osjećaš.
Gdje ne skidaš osmijeh s lica.
Gdje bi mogao hodati,šetati,trčati cijeli dan,a nisi umoran.
Gdje možeš biti drugačiji.
Gdje slučajno upoznaš ljude koji su ti slični.
Kojima si ti sličan.
Grad koji me prihvatio.
Grad u kojem se ne bojim.
Iako je stopa kriminala veća,ali se osjećaš sigurno.
I uvijek se rado vraćam.
To je grad u kojem možeš slobodno disati.
Grad u kojem možeš pasti,a svi će potrčati prema tebi zabrinutog lica,pitati jesi dobro.
Gdje ti se neće smijati.
Gdje nećeš danima razmišljati o tome jel te tko vidio.
Gdje ti se neće mjesecima smijati zbog nečega što se svakome,ali svakome može dogoditi.
Grad u kojem ti se neki slučajni prolaznik nasmije i uljepša ti dan.
Grad u kojem ti konobari poslužuju kavu s osmijehom.
Moj grad.
Moj.
To je moj grad.
A ne ovo sivilo,crnina....tamno nebo.
Teška jutra.
Depresija.
Anksioznost.
Bespomoćnost.
Laž.
Blještavilo.
Šljokice.
Usiljeni osmijesi.
Moj grad.
Vratit' ću se.
Prvom prilikom.
Čim ozdravim fizički.
Da mogu biti bolje i psihički..
Treba mi ta energija.
Taj život.
