Place for my head

If life is a song, somehow it's sad...

Edit (15.06.2022.)

Još sam ona mala djevojčica.

Svijet kao da je stao tog 13.02. prije 20 godina.
Dan kad je moj tata zauvijek zatvorio svoje oči.

Bila je nedelja,navečer,kasno navečer.
Trebala sam ići spavati jer je sutra bila škola,ali mama se još nije vratila.

Kad se vratila.....sve je postalo crno.

Čak ni ne pretjerujem.
Jer doslovno se ne sjećam ničega što je bilo narednih 6 mjeseci.
Ne znam ni kako sam školu završila.
Mama mi je prije koju godinu rekla da sam bježala od svih koji su htjeli pričati samnom.

Taj dan za mene je stalo sve.
Tek sad,koju godinu znam da je upravo tad počela moja borba.
Dobila sam dva demona.
Anksioznost i depresiju.
Nitko se nije bavio samnom i oni su rasli.

Posebno kad smo se vratili,u "moj" grad.
U grad u kojem sam rodjena.
Grad kojeg ne volim.
Sve ono lijepo što me vezalo za taj grad je nestalo onog dana kad je tata umro.

Vratili smo se iako ja to nisam htjela.
Krenula sam u školu.
Gdje je počelo...
Maltretiranje...
Psihičko i fizičko.....
Nitko nije vidio...
Nikoga nije bilo briga....
Mama?
Mama je bila zauzeta s ljubavnikom.
Za njega mi nije rekla.
Nego sam ih doslovno čula.

I za to ju nije bilo briga.
Znala je da znam.
Znala je da čujem.
Ja,njeno dijete,koje je nedavno ostalo bez tate.
Nisam mogla spavati.
Noćima.
Puno puta bih dobivala šamare jer sam lupala šakom od zid,pospana i umorna.
Nastavnici?
"To su dječja posla,prestat' će oni"

Tukli su me i maltretirali i u školi i doma.
Bila sam sama.
Znala sam ležati i gledati u strop,zamišljati svoju smrt.
Htjela sam umrijeti.
Djevojčica od 11 godina.

Nisam više ni plakala.Nisam imala suza.Nisam osjećala ništa.

Ne znam kako sam počela,ne sjećam se.
Znam da je počelo sa nožem,nastavilo se sa staklom...
Kad bih povukla po ruci,kad bi me zapeklo,kad bi krv krenula,osjećala sam olakšanje.

(morala sam maknuti sliku)

Ne vidi se baš na slici,ali da znate o čemu pišem ako uopće tko i čita....

Nitko nije vidio.
Nitko nije primjetio.
Niti doma niti u školi.

Ne znam gdje mi je bilo gore..

Doma me stara tukla za svaku sitnicu.
Doslovno za sitnicu.
Rukama,nogama,klompama,štapom,davila me...
Vrištala sam,plakala....
Nitko me nije čuo...
Nikoga nije bilo briga...

U školi...jedan dio ljudi se pretvarao da imam šugu...drugi dio mi je bacao stvari u smeće,bacali su na mene svašta,pljuvali po meni (doslovno i figurativno)....
Govorili su da smrdim...što je kasnije postalo neko vrijeme i istina.
Jer demon depresija je nadvladavao svaki moj pokušaj života.
I kad god sam mogla,ja bih ležala i spavala.
Kakvo tuširanje,kakvo presvlačenje...nije mi do života....
Govorili su da sam ružna...
Ismijavali se zbog očiju (Imam strabizam),zbog odjeće (nismo imali novaca,nisam mogla nositi što i svi,iako to nisam ni htjela),zbog govora,zbog hoda,zbog svega što im je palo na pamet.

Odmore sam uglavnom povodila u wcu,skrivajući se od svih.
Jer biti medju hrpom ljudi,makar i 5 minuta za mene je bio pakao.
Zbog ismijavanja,zbog guranja,zbog svega.

Ne mogu reći da se nisam družila s nekim ljudima,jesam,ali...na kraju bi se svi poveli za većinom,nakon prve svadje.
A ja sam bila mirna,depresivna,tiha...

Srednja škola je bila puno,puno bolja.
No tada je na vidjelo odlučila izaći anksioznost.
Grupa ljudi...trebam proći kraj njih...knedla u grlu....stisnuti zubi.
Trebalo mi je dugo da se naviknem na drugačiju okolinu,gdje me nitko ne maltretira.

I mama je prestala.Bar sa fizičkim zlostavljanjem.
Onog dana kad sam joj rekla da ću je ubiti ako još jednom digne ruku na mene.
I bila sam spremna to napraviti.

Inače,ljudi mrze srednju školu,a ja osnovnu.
U srednjoj sam se preporodila.
Malo se i trgnula,počela pričati s ljudima,tu i tamo se zauzeti za sebe...

Poslije srednje sam počela piti.
Jer bih se tako osjećala bolje u svojoj koži.
Mogla sam pričati s ljudima.A da mi nije u glavi roj misli.Da ne mucam.Da se ne crvenim.
Alkoholom sam "ubijala" svoje demone.
Cigaretama sam smirivala svoje živce.

Uskoro ću navršiti 31 godinu.
Iza sebe imam povijest samoozlijedjivanja (na razne načine),pokušaje samoubojstva (eto,rekli bi sad demoni : ni za to nisi sposobna)
I dalje se borim...i sa depresijom i sa anksioznosti...
Posljedice su ostale...
Neki bi rekli da sam jaka...

Ali nisam.
Trudim se...ali nisam
Ima dana kad ne vidim smisla ustajati iz kreveta,ali znam da moram,pa se borim sama sa sobom (demonima)
To mi je najgore
To i kad nemam snage ni istuširati se par dana za redom.
Smrdim sama sebi,ali problem mi je otići u kupaonu..
Onda uzmem vlažne maramice i sva se prebrišem.

Cimam se na svaki poziv,na svaku sirenu,svaku uzbunu,svaki šum,svaki zvuk....
Molim Boga da obolim i da brzo umrem,a onda me strah kad nešto bude,guglam i najradije bih išla na hitnu jer ne želim da umrem.

Sad me pak muči ovaj madež...čudan je 😅
Pa si mislim,možda imam kakav na ledjima,opasniji,a ja ga ne vidim.

I tako...

Ima tu,toga svašta za pisati...ali...možda neki drugi put