Ovo će možda izgledati kao da je priča o senfu,ali nije...
Jeste li se kad rasplakali zbog senfa? Zbog tegle senfa? Ja jesam. I znam da zvuči glupo. Znam da bih ja to prvo pomislila.
Dakle,tegla senfa. Onog pravog. Ne onog što sad prodaju. Ako ima netko stariji od 25,sjetit' će se one tegle senfa,koju,kad potrošiš senf,opereš i imaš malu kriglu za vodu. Senf u tegli u obliku krigle. Čak je imao/imala malu ručku. I onaj okus pravog senfa. Njega ne mogu opisati.
Zašto me to dovelo do suza? I ovo će zvučati glupo,ali podsjetilo me na tatu. To je bio naš senf. Kojeg smo uvijek jeli sa kobasicama i kremenadlama koje je uvijek pekao za mene.
Podsjetilo me to na tatu. Na tatu kojeg više nema. Podsjetilo me na moje djetinstvo. Koje je uništeno. Blagdani su. Ne volim blagdane.
Podsjeća me na blagdane kad sam bila mala. Bez brige,bez pameti. Bezbrižna mala curica koja se veselila snijegu i bacanju petardi i žabica sa svojim tatom ispred zgrade. Podsjetilo me na miris pravog bora kojeg sam obožavala kititi.
Podsjetilo me na igranje u snijegu sa mojom najboljom prijateljicom. Sa onom koja to više nije. A mislila sam da hoće,do kraja života. Život nas je rastavio na neko vrijeme. Ali opet smo se našle. Bila je najbolja prijateljica koju čovjek može poželjeti. Ostavila me,otišla je od mene,bez riječi,prije dvije godine. Onaj dan kad smo trebale proslaviti moj rodjendan.
Valjda sam joj bila previše. Previše drame u mom životu. Previše depresije. Ne znam. Mogu samo nagadjati.
Podsjetilo me na malu mene,koja je i tada osjećala da je drugačija od svih ostalih,koja je šutjela o mnogim ružnim stvarima,a opet,kao da je nekako bila sretnija od ove koja sam sada.
Podsjetilo me na školu,na miris knjiga,ljepila,na ono trčanje u školu jer Marisol se ipak morala pogledati do kraja.
Podsjetilo me na sve ono što sam radila,sve ono u čemu sam uživala,sve ono o čemu sam maštala.
Podsjetilo me na tatu. Na to da ga više nema. Podsjetilo me na njegov smiješni mali repić koji je furao. Na njegove brkove,polužute od cigareta. Podsjetilo me njegovu tamnoplavu/crnu majcu na kojoj je pisalo prince On je bio moj princ,moj kralj.
Podsjetilo me na stari stan. Stan iz kojeg su nas istjerali. Stan u kojem su ostale sve moje igračke.. Sve tatine knjige. Kavez od moje papigice tigrice. Na one dvije stare fotelje,od kojih je jedna bila tatina,druga moja. On je na svojoj sjedio,pio kavu,rješavao križaljke. Ja sam na svojoj pisala,rezala sličice iz ispunjenih križaljki.
Podsjetilo me na staru peć,na drva. I kako sam bila ponosna i sretna kad bi mi dopustili da ubacim koje drvo.
Da,bila je još jedna fotelja. Kraj prozora. Prozora koji su jedan dio vremena bili u nekakvoj foliji,ne znam kako se zove. Pucalo se,bio je rat,razbili su nam prozore. I kroz jedan prozor proletio je u geler,točno u zid preko puta. Bila je rupa. I stalno sam kopala tu rupu
Na prozoru,poslije rata,mama je držala cvijeće. Bio je jedan cvijet koji mi je bio fascinantan. Jedno vrijeme sam grickala listove. Ne znam zašto. Mislim da se taj cvijet zove prkos Idem na google.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Da,prkos.
Kroz taj prozor smo ta moja tadašnja najbolja prijateljica i ja fućkajući se dozivali.
Ideš van? Čekaj da pitam Aj dodji po mene
Imali smo i jednu sobu u kojoj smo rijetko boravili. Više nam je služila kao ormar. Osim kad je baka bila kod nas. Tamo je ona spavala. Bila sam mala,ali sjećam se da smo ona i ja tamo sjedili,gledali tv ili slušali radio. Vukovar. Bio je rat. Ja sam bila mala.
Podsjetilo me na stari televizor. Imali smo samo tri programa. Nije bilo daljinskog. Na tom televizoru sam gledala Marisol,Santa Barbaru zbog koje sam naučila engleski,tu i tamo koji crtić,Dizalicu i Bemba i nedeljom poslije kupanja Sedmu noć. Da,i Turbo Limach Show. Mama je voljela gledati Dr. Quinn,žena vrač.
Da,na to sve me podsjetio jedan senf,jedna tegla senfa.
