Muka mi je od toga
da budem vaša crna ovca
tmuran oblak
i tabula rasa
mučno mi je
to etiketiranje
ta surovost
i nepravda
tačno, loša sam
verovatno najgora
živ se čovek na sve navikne
zar ne?
— ajde da nešto menjamo!! —
zar da derem sopstvenu kožu
zato što je satkana od veltšmerca?
neću i ne mogu.
ne nosim ružičaste naočare
neke rane još uvek ližem,
a u druge guram prste
da bih se prisetila gorke i slatke boli
kad boli — ćutim
jer drukčije ne umem
skupim sebe i mene i tako u tišini odbolujemo nešto (ili nekog)
gostima svog života
služim čaj od šećera i meda,
sve dok mi ne daju povoda da ga zamenim za pelin
mrze me, a ne mrzim
samo nisam krpa o koju možete
brisati svoje blatnjave cipele
ja svoje dostojanstvo negujem, a vi?
svašta jesam, a još više nisam
svašta neću, a po nešto hoću
to sam što sam, a ukoliko nisam šoljica vašeg čaja:
pustite me da živim svoj život onako kako sam zamislila
ili
jebite se.
BẠN ĐANG ĐỌC
sve što ćutim.
Thơ cazamisli ogromnu vulkansku erupciju. dim, prašina, magma.. lava hlađenjem gradi novi sloj magmatskih stena. nema tu neke filozofije, to je dokazala nauka. i u meni pršti vulkan iz čijeg grotla izviru reči, osećanja, bol, sreća, misli.. ali njegova er...
