Estell

Osmo poglavlje

Došla je doma, presvukla se i sišla u prizemlje. Svi su bili doma i to joj je ugrijalo dušu. Nisi već dugo bili ovako na okupu svi zajedno. Gledali su neki film. Estell je sjela između oca i majke te se nasmiješila i naslonila na tatino rame. Ona će uvijek biti njegova princeza, što god da napravi i kamo god da ode.

-Kako je bilo sinoć na koncertu? – pitala ju je mama.

-Super, sve sam odradila bez greške i jako sam zadovoljna.

-A kako je njegova pomoćnica? – nastavila je mama s pitanjima.

-Astrid. Neće moći na nogu barem dva tjedna. Pitali su me da za dva dana idem s njima nazad, nisam još odlučila. Mislim da sam vidjela i Roberta sinoć na koncertu, ali nisam sigurna.

-Bio je sinoć kratko tu pa je otišao s prijateljima. Moguće je da su išli na koncert. Čekaj tu, ostavio ti je poklon. – rekla joj je mama i ustala se.

Estell je podigla glavu s očevog ramena i pogledala za mamom. Vratila je pogled na oca i vidjela da se on smješka, ali gleda film.

-Evo. – mama joj je pružila pažljivo umotan poklon u srebrni papir sa zvjezdicama.

Estell se ustala i sjela u blagovaonicu pa počela lagano odmatati. Prvo je otkrila okvir, a zatim i sliku. Široki osmijeh joj se pojavio na licu gledajući u njih dvoje. Bilo je to malo prije nego je njihovo prijateljstvo doživjelo krah. Sretni oboje, uživali su u onome što vole, igra, prijateljstvo, obitelj i ta njihova povezanost se vidjela na slici. Nekada su mogli komunicirati bez riječi, samo pogledom, a sada se nisu mogli ni gledati.

-Mama. Vidimo se kasnije u sigurnoj kući, može? – rekla je Estell već koračajući na kat.

-Naravno srce.

Estell je uzela sliku i kroz vrt pa preko stazice koja je spajala dva imanja krenula prema gotovo identičnoj vili kao što je bila njihova. Pozvonila je i čekala. Vrata joj je otvorila Michelle, Robertova mama sa glasnim vriskom i snažnim zagrljajem. Estell je već zaboravila koliko je Michelle otvorena i nesputana, a i glasna.

-Ćao teta Michelle. Da li Robert doma? – pitala je Estell.

-Je, je dušo. Gore je u svojoj sobi, slobodno idi k njemu. – rekla je jednostavno.

Krenula je drhtavim nogama na kat i zastala ispred vrata njegove sobe doživljavajući déjà vu. Nekada je tu bila gotovo svakodnevno, ali godinama već nije prešla taj prag. Lagano je pokucala negdje u sebi se nadajući da neće čuti kucanje ili da još spava. Ali sjetila se i Dustina, ona mora ovo riješiti da bi nastavila dalje. Pokucala je snažnije i vrata su se naglo otvorila.

Estell je ustuknula za korak, a Robert je ostao nijem i ukočen. A kada je shvatio da mu je ona došla, počeo je mucati od sreće i od straha zašto je došla kada ga sinoć nije htjela ni pogledati.

-Ti, ovaj, da uđi. Drago mi je da si došla. – rekao je i počešao se po svojoj razbarušenoj kosi.

Estell je polako ušla u tu sobu koja je budila uspomene. Produžila je do prozora i radnog stola na kojem su sada bili uredno poslagani papiri. Nije znala ni čime se bavi sada osim što ima sportsku stipendiju i što je nastavio igrati nogomet. Nije željela znati.

Robert je ostao stajati na drugom kraju sobe, blizu vrata. Oboje su stajali u tišini razmišljajući što reći, a onda su istovremeno progovorili.

-Moramo razgovarati...

Nasmiješili su se jedno drugome, ali i dalje to nije bilo ono što su nekada imali. Oboje svjesni da ono što su imali neće moći vratiti.

-Vjerujem da tvoj poklon nešto znači, ali želim da mi ti kažeš što. – rekla je Estell vadeći sliku van iz torbe.