𝐌𝐫𝐭𝐯𝐚 𝐮𝐬𝐭𝐚 𝐧𝐞 𝐩𝐫𝐢č𝐚𝐣𝐮 - 𝐳𝐚𝐫 𝐧𝐞?

Četvrto poglavlje

Koliko god poricala da ga je poslušala, ipak jeste. Nestrpljivo i krajnje nervozno je skakala i šetala po sobi čekajući ponoć. Mislila je da do toga neće ni doći do daljnjeg, međutim, prevarila se. Na prozorskom oknu tama je preplavila nebo, gdje se iskrao pokoji oblak zaklanjajući mjesec. Gotovo je istrčala iz sobe pet minuta prije ponoći, nastavivši stepeništem, pa onda naglo zaostavši za par učenika koji su išli munjevitom brzinom. Čak brže od nje. Mada, kada se smirila, shvatila je da svako ide normalno, nogu pred nogu. Glad se polako poigravala sa njom i nije joj davala mira. Kao da je bodu trnjem. Ali, opet nije jela. Opet je gladovala poput kakvog siročeta. Pratila je ostale do učionica, ne znajući ni koji ima čas. Raspored nije ni pogledala koliko je bila zaokupirana čekanjem i strepnjom. Vrata učionica bila su crne boje, jasno odavajući kontrast zidovima i razlikujući predio sa sobama od istih. Odsutno je tumarala, kada je neko zakačio za rame. Podigla je pogled, vidjevši kako je nepoznato lice munjevitim pogledom strijelja. Prevrnula je očima, nastavivši dalje hodnikom. Nije bila raspoložena za bilo kakvu raspravu prvog dana nastave. Još fali da je premjeste negdje drugdje. Onda bi sve bilo još 'ljepše'. Na vratima su stajali spiskovi učenika, te je pomno posmatrala svaki od njih. Ni na jednim vratima nije bilo njeno prezime. Ovo se činilo kao zatvor za kraljeve i kraljice. Prezimena neka nije mogla ni da pročita pravilno.

„Hej, ti!" - viknuo je ženski glas, a ona poskoči u mjestu, vidno uplašena i iznenađena.

„Jesi ti Stjuart?" - upitala je veselo i ljubazno, držeći spisak i olovku u rukama. Klimnula je glavom, pa je vidjela kako je stavila štrik pored njenog imena.

„Ja sam Medison. Imaš časove sa nama u kabinetu devedeset devet." - povukla je za ruku i doslovno letjela već pustim prolazima i uglovima. Ovaj predio zgrade niko nije spominjao. Bio je zavučen. Mračan i prohladan. Ni tračak svjetlosti nije mogao da dopre ovdje. Nije bilo čak ni jednog jedinog prozora. Zastale su ispred starih, drvenih vrata pored kojih je stajalo mnoštvo svijeća. Pretrnula je. Osjećala je strah. A Kristen odavno nije bila u stanju ništa da osjeti kako treba.

Čim su ugledale jarku svjetlost učionice, koja je bila troduplo veća od obične, zinula je. Očekivala je dosta đaka. Ovdje iz se nalazilo svega osmoro. I to uključujući i nju samu. Obuhvatila je sve veća trema. Da li treba da se predstavi? Da bilo šta kaže ili pak samo sjedne kao zadnji čudak?

„Dobro došla. Vidim da si se odmah uštosala." - direktorka je pozdravi, pa joj pokaza mjesto u prvoj klupi.

„Smatram da je dovoljno da znate njeno ime i prezime. Sada, svi na svoja mjesta." - bezosjećajno im je naredila, a ona se ukočila. Do maloprije je bila topla i nježna. To zasigurno nije bila u ovom trenutku.
Medison je zauzela mjesto do nje, bacivši joj pet. Tolika opuštenost je i nju u neku ruku omekšala. Njena plava, kraća kosa i braon oči istakle su blage crte lica i usne boje trešnje. Bila je nešto viša od Kristen, ali to se nije ni vidjelo toliko. Pogled joj je skliznuo na njenu ruku sa zavojem, na šta je spustila na koljeno i pogledala u Amandu, glumeći zainteresovanost.

„Ovo je čas književnosti. Kako je nekolicina vas ostala u toku ljetnjeg raspusta ovdje, očekujem punu pažnju i odgovornost. Moja je dobra volja što vas ne vraćam kući."
- pisala je kredom naziv knjige „Noćna škola", te je to izgledalo ironično i krajnje je bila slučajnost što se to ime spominje.

„Knjiga je iz pet djelova kojom ćemo se baviti narednih mjesec i po dana. U obavezi ste da, nakon čitanja, napišete esej o osobi koju  poistivjećujete sa nekim od likova i napišete zbog čega. Do kraja juna imate rok. Broj riječi neka bude do tri hiljade." - proračunato je govorila, a ona je hvatala bilješke. Čitala je tu knjigu. I to dva puta. Smatrala je da to neće biti problem što se odgovaranja i diskutovanja tiče, ali eseja..to je već bila jedna od prepreka. Nikoga nije toliko dobro znala da bi pisala uopšte o njima, a kamoli što drugo. U tom momentu je proletjela pogledom po prostoriji i susrela se, pored svih nepoznatih lica, sa jednim poznatim. Međutim, te crne oči promatrale su je dublje nego što je mislila. Toliko da nije ni konstatovao okolinu dok ga jedan momak ne udari po bicepsu. Činilo joj se da ovdje svako drugačiji nego što je mislila. Da su distancirani i izolovani od sredine. Mada, nije željela olako da sudi. Imala je fore svega mjesec dana da se uvjeri u suprotno. I koliko god je sumnjala u sebe, znala je da nema izbora. Mora da se potrudi i ostane ovdje. Po svaku cijenu.

I četvrto poglavlje je tu! Ostavite 'vote' ukoliko čitate. I komentarišite, molim vas! Želim da znam koliko nas je. A stvarno mi znači bar to malo. Zaista se trudim i izdvajam vrijeme za pisanje.
Volim vas!<3
A 🪐