𝐌𝐫𝐭𝐯𝐚 𝐮𝐬𝐭𝐚 𝐧𝐞 𝐩𝐫𝐢č𝐚𝐣𝐮 - 𝐳𝐚𝐫 𝐧𝐞?

Trinaesto poglavlje

Po nebu se vidjelo da je uveliko jutro svanulo, a sa tim su i ptice radosno oblijetale oko prozora koji je bio čvrsto zatvoren. Promeškoljila se u krevetu, rastežući ukočene ruke i noge, kada se umalo prestravila osjetivši da je takla nekoga. Trenutak je bio dovoljan da se prisjeti doslovno svega.

U Džonovoj sam sobi.
Sigurna sam.

Koliko god bi govorila sebi drugu rečenicu, uvijek je bila na oprezu i nije se olako oslanjala na istu. Oprezno je pokušala da ustane, pokušavajući da ga ne probudi. Bila je znatno bolja nego sinoć. Odmornija, manje nervozna. Stala je na noge i na prstima uzela odjeću sa poda. Navlačila je razmišljajuci o Medison - osobi koja je izgubila sestru prošle noći - i kada je zakopčala posljednje dugme košulje, majicu je stavila na kraj kreveta i spremila se da ode, kada je Džon blago povuče za struk.

Tako vješto se prišunjao da ga nije ni čula.

„Ne možeš tek tako da odeš." - rekao je, okrenuvši je ka sebi. Njegova pospana faca i lijeni osmijeh su joj stvarale pritisak. Srce joj je poskočilo od toga. Spustio je ruku niže, blago idući svojom putanjom. Obavila je ruke oko njegovog vrata, a na to on doslovno zareži. Time mu je dala dozvolu. Znak da hoće isto što i ona.

Podigao je i satjerao uza zid. Noge su joj bile obavijene oko njegovog struka. Teško je disala. Jednim noktom grebala ga je po prsima i stomaku, spuštajući se niže. Nagnuo je glavu ka njemu i strastveno i željno je poljubio. Odvojili su se od tog mjesta i odjednom je završila na krevetu, dok je nizao poljupce po njenom vratu. Ispustila je uzdah. Vratio se na njeno lice i zubima joj okrznuo usnu. Nije mu dala tek tako prođe s tim. Najprije ih je neočekivano okrenula, pa krenula po svome. Ljubeći ga, čula je smijeh.

„Nisam znao da ste tako vatreni." - govorio je usrdno, a ona ga poljubi još ljepše. Još duže. A onda, namjerno prekine poljubac i krene niže. Po njegovom izrazu, prijalo mu je. Ali, ne toliko dugo. Gricnula ga je za vrat i ustala s njega. Sa podsmijehom je išla da obuje čizme, znajući da ga je dobro nasamarila.

Očekivao je još.
Očekivao je više.

„Idem kod Medison." - rekla je kao da se ništa nije desilo, a on zarije glavu u šake.

„Platićeš mi, Stjuart." - bile su njegove riječi, prije nego što je zatvorila vrata i odahnula svježinu  junskog jutra. Iako je bilo ljeto, akademija je bila poprilično hladna, kao i njeno okruženje. Tamo gdje je živjela prije - u Parizu, gradu ljubavi - bilo je drugačije. Mada je i nadmorska visina, kao i šume, činila svoje. Zidovi su bili kameni i hladni, podovi od drveta,  starog stotine godina. Rado se sjećala Pariza. Imao je lijepa, skrivena mjesta. Narod je bio ljubazan. Komšiluk uvijek vedar. Njena četvrt je bila prenaseljena, međutim vesela. U svemu je uživala, dok nije našla Niu, uoči iščekivanja Nove godine, kako nepomično leži u zagrljaju prohladnog snijega kraj njene kuće. Od tada je sve postalo prazna priča. Nije izlazila. Išla je u školu, iz nje kući. Izgubila je prijatelje. Ne može reći da su odustali od nje, ona je prije odustala od sebe. Dolazili su na vrata njene male, skromne bijele kuće. Samo je nastavila da leži. Bila je isključena od spoljašnjeg svijeta. Danju nije izlazila i kada je prvi put ugledala boje jutra, slošilo joj se. Sunce je ošamutilo i u roku od dva minuta se nalazila onesvijećena na livadi dvorišta. Njenih šesnaest godina trebalo je da označe početak još jedne stepenice zrelosti i snage. Mada, stalno bi padala za jednu kada je snaga u pitanju.

Sada šeta sumorno pravinom. Zanijela se. Misli su otišle predaleko. Svaka greška i loša riječ je izjedala. Probadala i ubijala. Udarac za udarcem, slabila je. U svemu tome, njene oči naiđu na manja vrata, skoro pa utopljena u zid. Bila su sačinjena isto od kamena i pod njenim dodirom su bila neravna i hladna. Brave nije bilo. Ili se njoj tako činilo. Rukom je pritisnula misteriozna vrata, na šta su se ona klizeći u stranu otvorila, dajući put u drugi prolaz.