𝐌𝐫𝐭𝐯𝐚 𝐮𝐬𝐭𝐚 𝐧𝐞 𝐩𝐫𝐢č𝐚𝐣𝐮 - 𝐳𝐚𝐫 𝐧𝐞?

Dvanaesto poglavlje

Izgubljena u trenutku, koračala je sa njim do muške spavaonice, iz biblioteke idući pravo hodnikom, pa skrenuvši lijevo do prostranog stepeništa koje je podijeljeno na muški i ženski predio. Nije se sjećala da je zabranjeno ići jedni kod drugih, pa je tu brigu prekrižila u glavi. Klatila se nestabilno, dok joj se film premotavao u sjećanjima.

Vidjela sam još jednom mrtvo tijelo.
Neko me jurio.
On me poljubio.
I to u prokletom jezeru...

Otvaranje vrata. Ulazak i zaključavanje istih. Njegova soba nije bila neka suprotnost njenoj. Sem što je bila malo veća. I što je svjetlost bila prigušena. Primamljiva. Naslonila se na toplo drvo i pratila njegovu sijenku kako ide ka ormaru. Skida košulju i farmerice u sklopu uniforme. Bez blama. Bez okretanja. Navlači širi sportski šorc, a njoj baca majicu iste crne boje.

„Presvuci se." - to je zvučalo više kao naređenje. Ali, poslušala ga je. U mrklom mraku nije mogao da vidi ništa sem njenu siluetu. Mada, za njega ništa nije bilo nemoguće. Tome nije davala značaja. Nije se pitala sa svojom pameti. Polako je sazuvala čizme, pa sa tim i suknju. Njegov pogled joj je davao nervozu. Međutim, to je otpisala. Na red je došla košulja. Laganim pokretima, kao da joj se ne žuri, otkopčavala je dugme po dugme.

„Požuri." - nestrpljivo je rekao, sa težinom u glasu. Progutao je knedlu i šarao očima po njenom tijelu. Koliko god da ih tama okružuje, znala je da sve vidi. Njemu ništa nikada nije moglo da promakne za period koji ga poznaje.
Pa čak ni zavoji. Njeni ožiljci. Rezanje.

Nije uzela ništa oštro već, za nju, dugi period. Polovina juna je prošla i trebala je čak da piše esej. To nije predstavljalo problem što se čitanja knjiga tiče, a kako ga je sve više upoznavala, ni izbor nije bio izazov. Plašila se da će joj ubrzo prirasti srcu. A tu nikoga nije puštala jedno vrijeme, koje je za nju pak predstavljalo vječnost.

Čuje korake. Približavanje. Dolazi i pomaže joj da skine jedini komad uniforme koji je ostao. Spretno je otkopčao svako dugme, pa je, navlačeći je s njenih ramena, ujedno i nježno jedno pomazio prstom. Odmah joj se stvorio pritisak u ušima. Srce se pretvorilo u bubanj koji udara bez prestanka. Kada je prebacio njegovu majicu njoj preko glave, iznenadila se kako joj prija. Kako je njegov osobeni miris opija i uvlači joj se u nozdrve. Dosezala joj je do polovine butina, što bi bilo oprostivo da je sama u prostoriji. Ali nije. On je sa njom i to je činilo da se osjeća nelagodno.

„Dođi sa mnom ovamo." - blago je povukao za ruku i sjeo na krevet. Upalio je lampu i konačno je vidjela to blijedo, dobro poznato lice. Vid joj se raščistio i za oko joj je zapala i najmanja bora. Nepravilna crta.

Otkad ovako dobro vidim?

Uzeo je iz fioke noćnog stola peškir kojim je blago tapkao ranu. Peklo je. Ježila se od toga. Koliko god bilo tako, prestalo je. Zviznuo je i odložio već blago krvavi peškir po strani.

„Šta se desilo?" - upitala je.

„Ništa. Samo rana nije toliko velika koliko sam mislio da jeste u biblioteci." - to nije bila stvar koju je trebala da preispita. Sve se desilo takvom brzinom da se pitala i kako je dospjela tako daleko. Drugi kraj bio je udaljen svega pedeset metara. Ne bi je čudilo da je i šupljinu za sobom ostavila.

„Ništa strašno. Bitno je da nije ozbiljno." - rekla je, prisjećajući se događaja prije toga.

Krv.