L.T. Kao jučer

L

Zastala sam i nisam se okretala, ništa mi u tom trenutku nije bilo više važno. Razmišljala sam o njemu kakve boje su njegove oči, makar sam jako dobro znala odgovor, kakvog su okusa njegove usne i zašto ih nakon toliko godina želim. Stajala sam ukipljeno nisam znala koji bi mi trebao biti sljedeći potez. Prišao je i nije učinio ništa neobično stajao je korak od mene i oboje smo čekali da se jedno od nas obrati.

- Kada si otišla s mirisima jutra, osjećao sam se kao najgora osoba na svijetu. Nisam znao kamo bih sa sobom, bio sam slomljen, ljut, tužan, sebičan i arogantan, ali i ludo zaljubljen i povrijeđen zbog onoga što sam ti učinio. Godinama sam lutao, tražio sebe, mijenjao djevojke, lagao sebe u nadi da će prestati boljeti ta gorčina koja je počela tako naglo obuhvaćati moje srce. Nije bilo lijeka, tvoje oči koje su plave poput neba, neukrotive poput mora, tvoja kosa koja miriše na kokos jer ga tako jako voliš, a brzo se i meni u vukao pod kožu. Tvoje ruke koje jednim dodirom mogu izliječiti svaku novo nastalu bol, a usne spasiteljice i ravnoteža svemira i poezije, tako božanstvene i meke kao da ih je slikar slikao, one su prepune okusa vina i to onog najboljeg kojeg ne možeš kupiti. Što mi to činiš Tea? Koliko ćemo još dugo uništavati nas, ako nas još ima, postojimo li mi Tea?

Upitao je, a ja se i dalje nisam okretala, stajala sam u suzama, moje tijelo je prolazilo kroz trnce koji su me tjerali da se srušim da umrem ispred njega i da okončam muke i njemu i sebi, kako da mu kažem da i meni ne ostaje nikakav izbor osim da slegnem ramenima i pravim se da se nikada nismo susreli. Kako bih ga mogla zaboraviti, kako bih mogla manipulirati svojim osjećajima, a da ne povrijedim sebe i njega isto vremeno. Nije mi nikada preostajalo ništa više od toga da glumim kukavicu koja ne zna što iskreno želi, a možda je ipak veći problem bio taj da sam ja baš znala što želim. Krenula sam naprijed bez riječi nije me zaustavljao vjerojatno je mislio da je tako bolje, ali ja sam osjećala da i dalje tamo ukipljeno stoji i kao i prije nekoliko godina broji do 7 jer je znao da ću se vratiti i pružiti mu najveći zagrljaj koji je mogao poželjeti.

- Hajde vrati se, jedan, dva, tri, četri, pet, šest, seda...

Zastao je kod sedam kada je osjetio čvrsti zagrljaj, otvorio je oči i nasmijao se,

- Znao sam.

Rekao je te je zaplakao od sreće, poljubio mi je tijeme na glavi i čvrsto zagrlio.

- Volim te Lo.

Nasmiješio se na taj Lo nije ga dugo čuo, vjerojatno mu je nedostajalo.

- Nikada te više neću pustiti Tea.

Rekao je, a ja sam ga krenula poljubiti, nije se protivio, uzvratio je poljubac ne znam koliko smo dugo držali taj poljubac, no znam da smo ga ubrzo prekinuli zbog mobitela koji je zazvonio.

- Oprosti, Harry je, očito se brine jer kasnim.

Rekla sam, a on me malo zbunjeno pogledao.

- Nisam mislio da ti i Harry nešto mutite.

Rekao je, a ja sam se nasmijala.

- Hey, jeli sve u redu?

Upitala sam, a onda mi je ubrzo i splasnuo osmijeh. 

- Dolazim odmah.

Rekla sam te sa prekinula poziv.

- Moram u bolnicu.

Vrisnula sam, a Louis se zabrinuo.

- Harry?

Rekao sam uplašeno.

- Da, dijete mi je u bolnici.

Rekla sam, a Louis se šokirao, vozio me do bolnice,i cijelim putem mi je govorio da će sve  biti u redu, ali nisam slušala.