Ašk

XIII Allahu na amanet brate

Ljeto 1660-te pamtim po mnogo manjih i većih dever - dunja koje su pretrpili Kemalovi, Zekerijahovi, Omerovi i moji roditelji, a bome i hadžija Bakir. Mislim da su nas daleki putevi koji su nas dozivali nekako gonili na razne alčake. Kao da smo htjeli u sebe i u druge utisnuti što više sjećanja i uspomena. Svaki dan nam je bio kao šarena pisanica koju mi je donosio čika Stjepan trgovac iz Dubrovnika, učen čovjek kojeg je moj babo poštivao i sa kojim je rado igrao tevle ispred kafanice u latinskoj mahali. Svi su se tome čudili, jer u taj vakat se nismo mnogo mješali , ali moj je babo bio drugačiji i nije se stidio toga. Zato su ga u esnafu voljele esnaflije svih vjera i odakle god da su stizali.

Nego da se vratim u dan kada su majka Halida i ostale matere skoro bez mahrama izletile u mahalu gledajući za nama u čudu.

Tog jutra su nam se svima ljepili prsti za sve stvari kao da smo ih šerbetom namackali, eto toliko je bilo vruće. Dođe Kemal u avliju sa Zekerijahom, a Aga skače i laje za njima kao da mu je tko na rep stao. Izletim na penđer i imam šta vidjeti, iza čoška prema našoj avliji ide i Omer, vidjeti njih da mi dolaze je bilo uobičajeno, ali kako su taj dan došli kao da su iz kakvog pustolovnog romana. Bez košulja, gologlavi, podvrnutih čakšira i bosi. U avliji sjede , majka,strina,efendinica i tetka Ruvejda nešto vezu i muhabete. Tri budalaša uletili ko da im je sunce mozak svarilo...

- Ašk, Ašk hajde silazi i ovako ko mi, idemo na Benbašu, inače ćemo se istopiti bolan ne bio...

- I tako gdje moji turci tu i mali Ašk. Nisam povodljiv, ali mi voda godi. Nena bi mi govorila kad sam bio mali, da sam je dovodio do ruba pameti. Ona bi spremila vodu da me okupa, a ja namjerno glavu pod vodu pa brojim koliko ću izdržat.

Ta mi je vježba u jednom trenutku spasila život, ali o tome jedared ,kad stignemo do tog trenutka.

I tako mi izletismo na mahalu, a majke se uhvatile za skute, svaka za svoj entarij , ne znaš koji je ljepši i bogatiji, pa skoro u trk za nama sve blijede kao kreč...

Meni moje žao, pa mahnuh Maidi da dotrči ,rekoh joj gdje ćemo da se mati ne brine..

Eh kakav je to bio dan, vjerovali ili ne Omer je toliko brzog oka , da je ribe rukama hvatao. Kemal naoštrio neke štapiće pa smo ih ispekli i pojeli... Kemal je pjevao na sav glas, Omer recitovao poeziju, a Zećo i ja smo nekako bili malo zamišljeni i u svom svijetu. Kao dva zelena guštera izležavali smo se na suncu i s vremena na vrijeme čini se izvijali lijevu, pa desnu obrvu.

Nisam mogao ući u njegove misli, ali se svojih sjećam kao da sam ih obnavljao svih ovih godina, kroz snove il ko zna kad.

Bile su to misli kao obavijene koprenom, niti potpune , niti baš jasne, putovao sam mislima do Dubrovnika, zamišljao lađe,Almasinu karavanu, pješčane dine oko Damaska i ponajviše lik svog pradjeda. Vidio sam ga u mislima i snovima uvijek na dinama naspram sunca, i jedino što sam jasno vidio su njegove oči, crne i sjajne poput rijetkih crnih bisera. I još bih maštao da me Kemal nije mrdnuo i pokazao na Zeću koji je u maštanju i zaspao. Spavao je tiho , a Kemal mu je stavio travku iznad nosa i počeo ga škakljati, a Zećo jadničak maše li maše rukama kroz san, valjda tjera muhe.

Uživali smo u vodi i šalili se, kad su taman iza ikindije došle i cure. Nešto niže od nas se smjestile da peru neke ćilime.

Sve su to mlada i vesela služinčad, bile su slobodne, šalile se , prskale , smijale, pjevale i radile dok nas nisu ugledale, a Zumra među njima pa nam sve prstom prijeti , a mi se brže bolje pokupismo i trk kući.

Bili smo još par puta tog ljeta, ali nikad nije bilo veselije kao tog dana. Jednom je Zekerijah umalo izgubio čakšire, ali čudom Aga spasio čakšire , a i njega od sramote. Znam reči će te kako se njemu da tako lako izgubit čakšire, al šta će jadan kad je kao pritka. Žgoljavko, sto na sto....