Vlasnik mojih misli

1.

Moj život je bio jedna velika scena i to humoristična. Često nisam znala kuda da krenem sa svojim životom u kojem pravcu, no tu su uvijek bili moji roditelji Mirko i Jelena i s manjim, ali ne beznačajnim, učešćem moj brat Mihajlo da me upute na pravi put. Smatrala sam porodicu najvažnijom obavezom u ovom životu i jedino što nikada nisam uništila ili oštetila na bilo koji način je bila moja porodica. Iako sam ponekad to učinila, učinila sam to nesvjesna svog ponašanja u tom trenutku. 

Tata koji je bio obični policajac, majka trgovac su školovali mene i brata oduvijek, nikada im se neću moći odužiti što nisu dozvolili da vidimo koliko je njima ustvari teško školovati dvoje djece s fakultetskim obavezama. Mihajlo je riješio svoje obaveze s pravnim fakultetom, no previše je pravnika u Srbiji, ali vjerujem kako će i iznad njega zasijati sretna zvijezda. Moja druga godina ekonomskog fakulteta mi je bila isuviše teška, a onog trena kada je tata ranjen u jednom gušenju gradske bune shvatila sam da ću sama morati nastaviti dalje sa svojim školovanjem stoga sam započela raditi kao pripravnik u AMS firmi koja je bila na visokom glasu. Ne želim da se žalim jer sam imala mir i svi su se prema meni ponašali isuviše fino. Braća Kostić su bili ljudi koji ako nisu nekome pomogli nisu ni odmogli i mnogim ljudima su pomagali da prehrane svoje porodice. 

Žurila sam ulicama Beograda kako bih stigla do novog kafića koji je bio toliko nahvaljen da sam počela da sumnjam u njegovu dobrotu. 

"Jebo mi pas mater sad si me našla hvatati kad idem od zubara", psovala sam gledajući u telefon. Marijana, moja najbolja prijateljica je već postala užasnuta činjenicom da se ja i dalje ne pojavljujem u najnovijem lokalu Beograda poznatijem pod nazivom "Labirint"

Marijana je bila jedina prijateljica u mom životu koja je bila uz svaki moj problem i pad. Muškarci su gadovi to je najrealnija činjenica sjećam se kako sam prije se gromoglasno smijala na svako njihovo "Volim te", a kada sam doživjela da patim zbog nekog shvatila sam sve ljude svijeta koji se osjećaju sjebano zbog nekih osoba. Ona je imala tek dvadeset godina, bila je mlađa od mene dvije godine, ali jednako pametna i zrela kao i ja. Njezina kraća smeđa kosa i nije privlačila toliko pogleda, no njezin ubojiti pogled smeđim očima je ostavljao muškarce bez daha. Vjerovala sam da će i nju neko nekada zavoljeti onako kako ona to doista zaslužuje, do sad i nije imala baš neke sreće u ljubavi. 

Laganim koracima sam hodala ulicama Beograda i razmišljala koliko sam zapravo sretna u svom malom raju okruženom s dvije prijateljice i porodicom. Ljudi u životu imaju mnogo veće probleme od naših iako se nama naši čine najveći i najgori, često se ponašamo kao ljudi s iskustvom savjetnika, ali zato kad sebi trebamo prosuti pameti riječi se izgube, a mozak naprosto ispari iz glave.

Uzela sam telefon nervozno i pozvala Marijanu. "Da li se možeš udostojiti izaći ispred mene molim te?"

I nakon toliko godina izlazaka i dalje se sramim ući sama u prostoriju do moje prijateljice. Smiješno i suludno, ali takva sam.

Mrzila sam preveliku dozu srama, ali i nemoralnost na svakom koraku. Iako živimo u dvadeset i prvom vijeku to ne znači da se moramo uklopiti u većinu, i dalje se muškarci čude ženom koja normalno hodi zemljom, čita i ume da se ponaša.

Marijana, moja najmanja osoba u životu je izašla ispred mene i veselo mi mahnula rukom.

"Kako su zubići?"

"Okej su, ali mrzim zubare", mrzovoljno sam promrmljala.

"Ulazi unutra."

Kafić je ispred imao baštu koja je već bila popunjena, pa sam se zbog toga pitala da li je ovaj kafić ikada prazan. Unutrašnjost kafića mi se vrlo dopala i ljudi koji su uređivali enterijer su itekako imali ukusa. Sivo crni tonovi su bili učestali danas, ali ovakvo spajanje nijansi sive, crne i bijele definitivno nisu bili svakodnevnica. Osoblje je trčalo amo-tamo trudeći se stignuti i poslužiti svakog gosta.