Kako sam lani naširoko pisala o konzumerizmu i kapitalističkom paklu u kojem živimo, moja glavna novogodišnja odluka bila je umjesto da samo ovdje pišem disertacije i teoretski se bavim pitanjem održivosti, zapravo i poduzmem neke praktične mjere u smjeru održivijeg života.
Iako je temeljno pravilo održivog odijevanja iskorištavanje već postojećih komada te maksimizacija njihove uporabe, otvara se pitanje što učiniti kada se pojavi potreba za novom odjećom. Jasno je da nećemo hodati u jednom paru hlača čitave godine, ali kao druga krajnost, haranje po trgovačkim centrima također nije najbolja opcija.
Neka zlatna sredina između strogog (ne)propuštanja novih stvari i bjesomučnog kupovanja sintetičkih krpi bilo bi- kupovanje nošenog. Odnosno buvljak, second hand ili thrift shop, kako god da vam je drago. Mnogima je pojam kupovine prethodno korištenih stvari (pa tako i odjeće) misaona imenica, uglavnom radi kolektivnog mišljenja da je takvo što rezervirano za ljude izrazito slabog imovinskog stanja. Kao i da je odjeći iz asortimana spomenutih trgovina ona posljednja postaja prije konačnog počivališta- smetlišta. Ili, još gore! Vraćena je sa smetlišta i sada se preprodaje.
Iako su te tvrdnje djelomično točne (zaista možete naići na svašta, ovisno od trgovine do trgovine), kupovanje korištenih stvari ipak ima i svoje dobre strane. Neke od njih već su na prvu očite, kao što su ekološki benefiti i ušteda novca. S druge strane, ono što je dobra stvar, a uobičajeno nam ne padne odmah na pamet kao sinonim za second hand- kvaliteta. Da, u moru crusty odjeće (kako je to slikovito jedna moja prijateljica opisala), zaista se mogu pronaći dobro sašiveni komadi od kvalitetnih materijala koji će vam služiti godinama.
Stvar je u tome da je pregršt odjeće u njihovoj ponudi staro i pet do deset godina, što je prema mome mišljenju i opažanju nekakav okvirni vremenski period tijekom kojeg je svjetska modna industrija krenula silaznom putanjom. I to ne samo u etičkom smislu, već što se tiče kvalitete šavova (koji kako vrijeme prolazi postaju sve gori i gori) te sirovine od koje se proizvode materijali. Zaključno, ukoliko se odlučite za kupovinu već prethodno voljene odjeće (famozni engleski eufemizam za nošeno), imate priliku ubosti nešto što se neće raspasti nakon dva pranja. Ili nešto što nećete morati obilaziti držeći škarice, u potrazi za odbjeglim koncima.
Dakle, kako uspješno kupovati u second handu? Pa, rekla bih da je elementarno stupiti u akciju s minimalnim očekivanjima i ne imati ništa specifično na umu. Također, mislim da second hand trgovine nisu pogodne za ciljanu kupovinu ni kada steknete štogod iskustva. Dobro je okvirno znati što vam treba i što tražite, ali naprosto nikada ne znate na što ćete nabasati. Stoga ukoliko vam je potreban određeni odjevni predmet, valja svakako imati trgovinu na umu kao plan B.
Drugo, upoznajte se s krojevima! Ovo je dobro znati za kupovinu generalno i iako znam da nije nešto revolucionarno, gore spomenuta stavka često se zna previdjeti. Pri filtriranju krojeva koji nam pristaju, važno je i da ne pratimo slijepo neke općenite parametre dostupne na internetu. Naime, dosta toga ovisi i o našim proporcijama (logično). Na primjer, dvije osobe jednake visine na oko se mogu doimati više ili niže jedna od druge, ovisno o duljini ekstremiteta, torza, nogu i njihovih omjera. A to, naravno, ovisi od osobe do osobe.
Na jednom forumu sam čula za Kibbe body type test. To bi moglo dosta pomoći u vezi prethodno spominjanih dilema, ako vam je toliko stalo i ako imate živaca. Kibbe dijeli tijela na x okvirnih tipova, a pitanja su podijeljena u tri kategorije: struktura kostiju, tjelesno meso (?) i obilježja lica. Nažalost, ne mogu sama potvrditi točnost testa jer ga nisam "riješila", ali znam ljude koji su prilično zadovoljni točnošću rezultata. Ako se dobro sjećam, Kibbe test također pomaže u detektiranju tonova i podtonova, što je korisno pri odabiru boja.
