Socijalizam. Tema o kojoj kao regija toliko volimo polemizirati. Generaciji od 50+ na sam spomen zaiskre oči, a u svakome iznjedri strastvenog brojača krvnih zrnaca i zemljišnih posjeda. Ipak, bez obzira koliko često i žustro raspravljamo o socijalizmu, ipak gotovo bez iznimke uvijek previdimo jednu stvar-umjetnost u (jugoslavenskom) socijalizmu.
Kako ideološki, tako i umjetnički dio socijalizma u ljudima budi žestoke i oprečne reakcije. Uglavnom su to ili gađenje ili oduševljenje, a u dosta slučajeva i kombinacija dvije emocije, što bih prije okarakterizirala kao zatečenost. Sve reakcije su očekivane i dobrodošle jer kada se misli na jugoslavensku arhitekturu, uglavnom se u glavi prikaže vizija gorostasa od stakla/betona/čelika/svega navedenog. Pa, što to čini jugoslavensku arhitekturu toliko zanimljivom?
Naime, kada se JBT '48. odlučio odcijepiti od Staljina (da, Titovi inicijali su JBT i nadam se da vam je život postao bolji koliko i meni kada sam to shvatila), osim političkog raskida, Jugosloveni su također odbacili socrealizam iz umjetnosti, za razliku od zemalja koje su ostale u Istočnom bloku. Od tada u općeprihvaćenoj jugoslovenskoj umjetnosti modernizam postaje "oslužbenjen", uz primjese vlastitog modela socijalizma.
To sve znači da se u Jugoslaviji, od početka pedesetih, stvara neka nova vrsta, neka nova struja umjetnosti koja se nije širila van granica regije i do dana današnjeg ostala je svojstvena isključivo ovim prostorima. (Umjetnička) sloboda bila je zastupljena koliko je to režim dozvoljavao, navodno u velikoj mjeri, ali svi znamo da je sve podlijegalo strogim kontrolama vladajućih.
Od nedavno, umjetnost bivše Jugoslavije nailazi i na internacionalno zanimanje, što pokazuju brojne izložbe diljem svijeta koje se bave spomenicima i građevinama koje desetljećima trule po ex-yu zabitima. Trule jer mi, naravno, s besramno mnogo nonšalancije pokušavamo potisnuti ogroman i vrlo nedavan dio povijesti. Na pitanje zašto se socijalizma kao razdoblja sramimo nemam konkretan i pametan odgovor, ali da svi divni spomenici, zgrade i generalno ostatci ostataka socijalizma ne padnu u zaborav-evo nastavka s best of, prema mom skromnom mišljenju i (ne)ukusu.
Smatram da bi bilo protuzakonito na početku ne spomenuti Vojina Bakića, jednog od naših najvećih kipara. Autor je Spomenika ustanka naroda Banije i Korduna, koji je podignut na Petrovcu.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna, 1981.
Izgrađen je 1981., poslije deset godina gradnje. Materijali koji su korišteni su armirani beton i nehrđajući čelik, dopremljen čak iz Švedske i vrijedan 31 milijardu jugoslavenskih dinara. Nisam dobra s brojevima, ali mislim da je to nekih 12 milijardi kuna. Unutar spomenika nalazio se i muzej na temu Narodnooslobodilačkog pokreta tamošnjih prostora. Oko spomenika nalazile su se i rekreacijske sprave. Nažalost, shodno političkoj anarhiji početkom 90.-ih, i spomenik je razbojnički opustošen. U šumi u kojoj se nalazi i dan danas su posijani eksponati iz muzeja, a čelik iznimne vrijednosti već je davnih godina našao svoj put do Bosne, gdje je i unovčen. Sada više liči na golemu olupinu nego na spomenik podignut prvenstveno u čast ubijenim ljudima. Unutrašnjost je dekorirana istrunulim izolacijskim materijalima, a zidove krase misaoni proljevi slobodnih umjetnika, među kojima se često pronađe i kukasto U, znak radi kojeg su poginuli ljudi kojima je spomenik prvenstveno podignut, a čija uporaba još nije zakonom zabranjena. O obnovi se priča već dugi niz godina, ali pretvaranje riječi u djela i nije toliko izgledno.
