Prošli nastavak sam povukla u draft brzo nakon objavljivanja jer sam shvatila i istaknuto mi je da je nedorečen i pogrešno shvaćen. Vraćam ga, ovog puta kao cjelovitiju recenziju. Komentari od starog nastavka su ostali. Jedan spojler je boldan i podcrtan, negdje na sredini nastavka, a sadržaj je u kurzivu, čisto ako namjeravate pogledati film:)
Nedavno sam pogledala film Blue is the warmest color (Adelin život). U fokusu radnje filma nalazi se Adèle, tinejdžerica koja obožava književnost i namjerava postati odgajateljica. S obzirom da je adolescent, počinje preispitivati svoju seksualnost. Kada započne vezu s Thomasom, starijim kolegom iz škole, shvati da voli cure.
Oko tog događaja, na ulici sretne Emmu, studenticu jarko plave kose prema kojoj ju poslije prepozna. Njihova prva interakcija bila je samo pogled, ali dovoljno da zaintrigira obje. Poslije se sretnu u gej baru, gdje se odvija njihov prvi razgovor i sve ostalo je povijest.
Ostatak filma prati njih i razvoj njihovog odnosa u rasponu od dobrih nekoliko godina. Iako bi se s obzirom da se radi o homoseksualnom paru na prvu loptu moglo pomisliti da je film aktivistički, režiser gotovo nigdje nije ubacio komponente diskriminacije. Jedino neprihaćanje i prilika da vidimo odnos pojedinaca u društvu prema gej osobama pojavljuje se na samom početku, kada netko iz Adèlinog društva posprdno insinuira da je Adèle lezbijka. Ona naravno negira te optužbe, praveći se da je uvrijeđena što bi itko to pomislio o njoj.
Film se također bavi i jazom između različitih slojeva. Naime, Emma dolazi iz bogatije i profinjenije obitelji, dok Adèlini pripadaju nižoj srednjoj klasi i generalno su konzervativni i priprosti ljudi. Naravno da su se podrijetlo i odgoj reflektirali i na Emmu i na Adèle, stoga možemo vidjeti nesuglasice i nerazumijevanje uzrokovane različitostima u stilu života do samog trenutka upoznavanja i početka veze.
Osim razlike u slojevima, Emma je dosta starija od Adèle. Ako sam dobro upratila, a nisam nigdje pročitala točnu informaciju crno na bijelo, Emma pohađa fakultet, a Adèle je u srednjoj školi i ima najviše šesnaest godina u trenutku upoznavanja. Adèle na neki način sazrijeva iz djevojčice u ženu uz Emmu. Koliko god Adèle može biti zrela za svoje godine, svejedno će postojati nesporazumi jer se jednostavno nalaze u drugačijim razdobljima života. Uz to, Adèle ne zna verbalno izražavati svoje emocije. Po prirodi se doima prilično submisivnom, stoga se u vezi vrlo brzo stvorila podjela "domaćica-ambiciozna poslovna žena". spojler: Evidentno je u dijelu filma u kojem se odvija Emmina prva izložba, kada po prvi put vidimo postepeno hlađenje odnosa, relativno ignoriranje s obje strane i Emminu emotivnu prevaru, koja predstavlja početak kraja Emme i Adèle.
Ranije sam spomenula Adèle i njene teškoće u verbaliziranju vlastitih emocija. Iako jest utjecalo na vezu, film kao djelo nimalo nije izgubio na kvaliteti. Adèline emocije su sve prikazane i približene gledatelju kroz krupni kadar, putem facijalnih ekspresija. Scene su kroz čitav film duže od prosjeka (sam film traje tri sata), pozadinske glazbe gotovo da nema, ali iz nekog razloga nema scene koju biste mogli opisati kao suvišnu i nema trenutka koji je dosadan. Znam da je to sve subjektivno, ja prva rolajzam na filmove koji monotonom i rastegnutom radnjom žele biti oh tako duboki. Isto tako ne volim pretenciozne filmove, krcate specijalnim efektima čime se pokušavaju zamaskirati eventualni drugi nedostatci poput loše glume. Adelin život je savršeno snimljen i odglumljen-naglasak na odglumljen. Léa Seydoux (Emma) i Adèle Exarchopoulos (Adèle) su učinile nevjerovatno dobar posao s glumom. Nakon pojedinih scena mi je istinski bilo žao, toliko je atmosfera u filmu bila sirova i intimna.
Kad smo kod sirovosti i intime, u filmu ima dvadesetak minuta eksplicitnih seksualnih scena. Mnogi su imali problem s ovime, od bijesih feminacistica do zabrinutih roditelja jer im tinejdžeri gledaju dvije žene kako se hvataju. Uz to, čitala sam i da je režiser idiot svoje vrste i da ih je maltretirao i da ni jedna od njih dvije ne želi više ikada raditi s njime (snimale su prvu scenu seksa nekakvih deset dana). Ovo zadnje stoji, ali ja ih ne vidim kao pretjerano skandalozne ili suvišne. Kao što je rekao jedan od ukupno dvoje ljudi koji su recenzirali ovaj film na YouTubeu: "Ovo nije pornografija jer je pornografija lažna, ovo odaje dojam stvarnosti."
Da baš ne hvalim na sva zvona, jedino bih možda promijenila naslov originala (Blue is the warmest color) jer mi vrišti young adult treš. Neka simbolika iz naslova u filmu je vidljiva-čitav film i scenografija su prožeti plavom bojom, a kako blijedi plava boja Emmine kose, tako i njihova veza polako umire. Mislim da je dosta bolji naziv Adelin život, što je šokantno jer uobičajeno naše inačice naslova imaju nevjerovatno glupe prijevode i ideje. Također bih iz filma izbacila desetak minuta dijaloga o književnim djelima, filozofiji itd. Zastupljenost likova koji naprosto gore za književnošću, filozofijom i inim umjetnostima i znanostima mi polako počinje izazivati susramlje. Ovaj film jest naposljetku adaptacija knjige i poznato je da velika većina pisaca projicira svoju ljubav prema knjigama na svoje likove, stoga je relativno razumljivo, ali svejedno-nisam uživala gledajući te djelove.
Sve u svemu, definitivno bih preporučila ovaj film svakome tko želi gledati razvoj i presjek jedne uobičajene veze, sa svakodnevnim problemima i očekivanim (ni pretjerano tužnim, ni pretjerano sretnim) završetkom. Film nema neke zapanjujuće obrate i okrete u tijeku radnje, ali će vas definitivno emotivno uplesti u radnju i natjerati vas da osjećate isto što i likovi.
Itko gledao? Dojmovi?
