(napomena: ni medicina ni psihologija nisu moje specijalnosti. Ovaj nastavak sadrži stručnu terminologiju iz oba zanimanja. Taj dio sam se potrudila pojednostavniti i prevesti najbolje kako sam mogla uzimajući u obzir svoje oskudno znanje na poljima ranije spomenutih zanimanja. Ukoliko netko iole stručan uoči kakvu nelogičnost ili da je nešto netočno, neka se osjeti slobodnim ostaviti navod u komentarima, kako bih ispravila.)
Toksična pozitivnost relativno je nov pojam u našim rječnicima. Prilično sam sigurna da se prvotno formirao u bespućima Interneta, gdje je na koncu i populariziran. Termin sam po sebi vuče na oksimoron, stoga je očekivano da na prvu u osobi budi skeptičnost. Uzimajući u obzir da kao pojava nije istražena (i potvrđena) od strane struke, teško je točno i univerzalno definirati, samim time i shvatiti bez primjera, ali toksičnu pozitivnost bilo bi najjednostavnije opisati kao svako poricanje, omalovažavanje ili negiranje neugodnih osjećaja, bilo da se radi o nama samima ili o drugim osobama.
Kako bismo lakše i bolje shvatili što je toksična pozitivnost, važno je osvjestiti sebi činjenicu da je izbjegavanje boli i patnje u ljudskoj prirodi. Na portalu psychologytoday nalazi se sjajan članak koji činjenicama iz medicine potkrepljuje teoriju da čovjek u širokom luku izbjegava patnju i bolne emocije, a stremi postizanju užitka i ugode. Znanstveni zaključci baziraju se na zakonu učinka kojega je Edward Thorndike utemeljio u dvadesetom stoljeću pomoću serije eksperimenata s kutijom-zagonetkom i mačkom. Izvodeći te eksperimente, ustanovio je da će ponašanje s ugodnim posljedicama biti ponovljeno, dok će ponašanje s popratnim negativnim posljedicama biti izbjegavano.
Znanstvenike je zanimalo kako se takav uzorak ponašanja aplicira na ljudsku vrstu, odnosno je li uopće primjenjiv. Istraživanjima je dokazano da postoje određeni neurotransmiteri (kemijski spojevi koji prenose živčane impulse) koji utječu na naše ponašanje u situacijama koje se tiču boli i užitka. Dva konkretna neurotransmitera o kojima je ovdje riječ zovu se GABA neurotransmiter (GABA je skraćenica za gama-aminomaslačnu kiselinu) i neurotransmiter glutamat. GABA je neurotransmiter brze inhibicije, što označava kočenje prijenosa živčanih impulsa. Glutamat je neurotransmiter brze eksitacije, odnosno uzbuđenja koje je posljedica podražaja.
U ovom slučaju, GABA neuroni mogu se banalno nazvati "nagradnim" neuronima, dok se glutamatni neuroni nazivaju "kaznenim" neuronima. Bolje objašnjeno, GABA neuroni izazivaju ponašanje koje teži postizanju ugode, dok s druge strane glutamatni neuroni izazivaju ponašanje koje teži izbjegavanju boli i patnje.
U ovim podatcima krije se generalni razlog iza toksično pozitivnog ponašanja pojedinca. Poučeni iskustvom, nastojimo da patnju i bolne emocije izbjegavamo pod svaku cijenu. Kada nam se ipak dogodi da smo tužni ili ljuti, vrlo čest obrambeni mehanizam je da iste te osjećaje pokušamo relativizirati, omalovažavati ili zatomiti dok na njih prividno zaboravimo. Ignoriranjem osjećaja takve vrste potičemo njihovo taloženje, što vodi neodgodivom slomu koji je mogao biti spriječen. Kako? Lako! Registracijom emocija i radom na detektiranju uzroka. Umjesto pasivnog "sve će biti/je u redu", terapija je mnogo bolji odgovor na unutarnji kovitlac. Razgovori s psihologom i bujica koju to može okrenuti nimalo nisu lagani, ali gledajući širu sliku, doista je bolja opcija koja nam koristi na duge staze.
Kakve veze s ovime ima Zakon privlačnosti? Naime, jedno od glavnih učenja Zakona privlačenja je da negativne emocije privlače negativne događaje. Iako zagovara i postojanje kontrasta (negativne okolnosti/događaji koji služe za osobni rast, odnosno ekspanziju), jedna od prvih stvari koju ćete naučiti je da negativno privlači negativno i da bismo iz tog razloga trebali iskorijeniti iz sebe i svoje svijesti sve emocije i same misli s negativnom konotacijom. Ta tvrdnja donekle i drži vodu, no bitno je zadržati na umu da je čovjek biće koje je sposobno osjećati vrlo širok spektar emocija. I to je sasvim u redu. Lijepo je težiti pozitivnom, ali isključivost i ekstremizam ni u kojem slučaju nisu dobri. Zakon privlačenja na taj način vrši promidžbu isključivanja negativnih emocija. Ovime ne pokušavam nipodaštavati Zakon privlačenje i sve njegove poklonike. Naprotiv, s velikom većinom tvrdnji i teorija se slažem i mnogo toga mi je pomoglo da oblikujem i revidiram svoje vrijednosti kako bih u konačnici postala bolji čovjek, prvenstveno prema sebi, a zatim i prema drugima.
Naposljetku, najvažnije je shvatiti da je nemoguće živjeti stvaran život konstantno nasmijan. Prava snaga čovjeka se ne krije u tome koliko je "u redu" i koliko mu život naočigled izgleda sretno, uspješno i bez ijedne poteškoće, već u tome kako će odgovoriti na sve, slikovito rečeno, šamare koje mu život servira. Život je borba satkana od uspona i padova i to je neminovno, a na nama je da budemo sami svoji navijači, da se bacamo na glavu i padamo, ali da uvijek guramo naprijed. Bilo to puzeći ili trčeći.
literatura:
www.psychologytoday.com- The Neuroscience of Seeking Pleasure and Avoiding Pain
hr.sainte-anastasie.org-Zakon učinka Edwarda Thorndikea
