Filmove gledam jako rijetko. Iako vjerujem da toj činjenici uvelike doprinosi moja koncentracija vinske mušice, jednostavno nisam ljubitelj. Sukladno tomu nemam ni vele filmskog znanja, pa kad u iznimnim situacijama i poželim pogledati nešto, nemam pojma tko valja, a tko ne.
Nekoć sam imala prijatelja koji je veliki filmski znalac. Zaista, količina znanja o filmu kojom je taj čovjek raspolagao bila je zapanjujuća. Na njegov nagovor pogledala sam "svoj" prvi Tarantinov film. Iako čupanje očiju i prosipanje mozgova inače nisu moj đir, u Tarantinov stil odmah sam se zaljubila. Do nedavno njegov omiljeni film bio mi je i onaj prvi kojega sam pogledala, Kill Bill. Prema onoj "ne popravljaj ono što nije pokvareno", od tada sam se uglavnom držala njegovog opusa.
Posljednji njegov film kojega sam pogledala bio je Django Unchained. Radnja filma smještena je u Americi, taman u vrijeme pred građanski rat. Dakle, robovlasnički odnosi su u punom zamahu. Dr. Schultz (C. Waltz) je bivši zubar koji postaje lovac na glave, to jest legalno lovi i likvidira odbjegle kriminalce i ubojice. Django (J. Foxx) je rob, a dr. Schultz ga od prethodnih vlasnika otkupljuje kako bi mu pomogao pronaći braću Brittle, tražene kriminalce. Django ih prepoznaje jer je radio na njihovoj plantaži.
Poslije prve i uspješne zajedničke likvidacije, Django kao slobodan čovjek postaje kompanjon i suradnik dr. Schultza. Nakon nekog vremena odluče potražiti Djangovu ženu, Broomhildu (K. Washington), koja je također ropkinja. Broomhilda i Django razdvojili su se kada ih je vlasnik prodao različitim plantažama. Istraga ih dovodi do Calvina J. Candiea (L. DiCaprio), vlasnika plantaže Candyland, na kojoj Broomhilda radi.
Kada stupaju u kontakt s Calvinom, nailaze na problem. Naime, Calvin je jedan od bogatijih ljudi tog doba i definitivno se neće baktati s prodajom osrednje ropkinje kakva je Broomhilda bila, pogotovo s obzirom da mu prodaja kućne posluge nije bila primaran izvor zarade, već prodaja borbenih robova. Iz tog razloga moraju osmisliti paravan za stvarni razlog svog dolaska i ispriku pomoću koje će preveslati Calvina i naposljetku otkupiti Djangovu ženu.
U radnju dalje od toga neću ulaziti kako ne bih slučajno otkrila završetak. Django Unchained jedan je od Tarantinovih novijih filmova (samo dva su objavljena poslije njega, ako ne griješim). Iako mnogi uzdižu njegove ranije radove u nebesa (npr. Pulp Fiction i Reservoir Dogs), moram priznati da mi se noviji više sviđaju. To naravno ne znači da su stariji filmovi nužno loši(ji). Ipak smatram da iako je njegov talent nepobitan, evidentno je da se s godinama izvještio u svakom pogledu. Po tom pitanju, Django me izuo iz cipela. Sadrži najbolje elemente iz svakog prethodnog Tarantinovog filma i tako tvori fantastičnu cjelinu koju je užitak gledati. Također, za njega je imao daleko najveći budžet, od čak 100 milijuna dolara. Za usporedbu, za Reservoir Dogs imao je budžet od 1,2 milijuna dolara.
U filmu naravno ima nasilja. Količinski ga ima manje nego u glavnini ostalih Tarantinovih filmova. Doduše, ovaj film mi je bio najteži za gledati od svih njegovih. Iako nitko (barem vidljivo) ne gubi ekstremitete kao što to inače biva, ima podosta vrlo eksplicitnih scena bičevanja i generalno ponižavanja ljudi. Vjerujem da je tomu tako jer za ovo znaš da se nekome i nekada dogodilo i da još postoji u određenoj mjeri, dok si inače svjestan da se radi o fikciji, koliko god scene bile brutalnije i eksplicitnije.
Što se glumaca tiče, Christopher Waltz je odradio fantastičan posao. Oduševio me na samom početku, a kako je film tekao i kako se radnja razvijala bio ga je sve veći i veći užitak gledati. Nevjerojatno karizmatičan lik. Što se "negativaca" tiče, iako je nepopularno mišljenje, Samuel L. Jackson mi je bio bolji od Leonarda. Inače, Jackson glumi roba-slugu koji ima odnos s vlasnikom gdje mu je dopušteno mnogo više od onoga što se inače robovima dopušta.
Malo manje blistav nasup imao je Tarantino himself. Ne znam jesam li to samo ja, ali svaki put kada ga vidim na ekranu obuzme me susramlje. Jednostavno loše glumi. Nije baš Krv nije voda tip loše glume, ali imam dojam da je kao režiser toliko obuzet čitavim filmom i pojedinostima da naposljetku ispadne ukočeno i dođe kao šaka u oko. Koliko god da je vanserijski (haha) režiser, toliko je bezveze glumac. Kako se ono kaže, nismo svi za sve. Ipak, nekako sam stekla dojam da je jedan od rijetkih koji se u filmskoj industriji nije prodao i da je, kako bi Ameri rekli, unapologetic. Zato vjerujem da i glumi čisto iz gušta, pa nek' mu bude. Samo neka se ne pojavljuje dugo, minutaža u Djangu mu je bila savršena-ravno dvije i po minute.
Ovaj film toplo preporučujem svima. Osobito zato što je najmanje tarantinovski od svih, pa mislim da je moguće da će se svidjeti široj publici. Iako je u određenoj mjeri osvetnički, ipak je okosnica filma rasna nejednakost. Samim time je jako težak i bolan za gledati, a upravo zato smatram da bi ga se trebalo servirati. Iz pozicije osobe koja ne pripada toj skupini, teško je osvijestiti bol i patnju kroz koju su ti ljudi prolazili. Nekada valja izaći iz svog mjehurića.
Još samo mala digresija na kraju-ako zbog ičega, dajte Tarantinu šansu radi briljantnih soundtrackova. Radi njega sam otkrila Nancy Sinatru i još gomilu fenomenalnih izvođača koje inače ne bih nikad poslušala. Inače, još se ljutim što u ovom filmu nije bilo ništa od Nine Simone. Došla bi u bilo koju scenu kao kec na desetku.
Jeste gledali Djanga? Jeste gledali bilo što od Tarantina? Kako vam se sviđa?
(p.s. ne vjerujem da moram stavljati ovakav disclaimer, ali nakon nastavka o lgbt filmu ništa me ne bi začudilo. Pliz nemojte dolaziti sa rasističkim izjavama, tezama i sličnim. Da, sloboda govora je divna, ali na te dvije stvari ulažem veto i ubuduće brišem takve komentare. Fala lepo.)
