Jedina

17. Poglavlje

„Ne mogu ja to", rekla je drhtavim glasom Lorie gledajući tetku u oči. Tamo je našla utočište za svaku bol koju je ikada osjećala. Kroz um joj je prošao onaj citat:

„Tetka nije zamjena za majku, ona je njena dopuna."

I niko bolje od Lorie nije znao kako u nekom trenutku života tetka postane i majka i otac. Okrilje i zaštita. Kad jedna osoba postane cijela porodica.

Duboko je udahnula i preko ramena pogledala u Joela koji je stajao i gledao u nju. Pogledala je opet u tetku koja je spustila dlanove na njena ramena i potapšala je. Lorie je gledala u te mile oči i konačno pronašla onu izgubljenu hrabrost i okrenula se prema autu. Polako je koračala u tim visokim petama i došla do te crvene, zastrašujuće mašine. Trebalo joj je par trenutaka da se navikne na to svjetlo koje joj sija direkt u oči. Iz sjene prema njoj išao je poprilično ljutiti Joel. Lorie nije bila sigurna šta je tačno izazvalo njegovu ljutnju, ali je vjerovala da ima veze s njom. Da li to što je naslonjena na njegov auto ili što je upala na njegovo slikanje, nije bila sigurna.

Joel je došao do nje i pokušao da smiri bijes koji je strujao njegovim tijelom. Nije ni sam bio siguran zašto je toliko bijesna, nije izašla gola, ali nikako mu nije prijalo što toliko ljudi gleda u toliki dio njene gole kože. Koračao je snažnim korako sve dok nije stajao na par centimetara udaljen o nje. Gledao je s visine u njene smeđe oči koje su na ovom svjetlu imale boju lješnika s primjesama zelene na rubovima. Bile su mu fascinantne kako su mijenjale boju ovisino o dobi dana i vremenskim prilikama.

„Koji vrag to imaš na sebi, Lorie?" bijesno je prošaputao Joel. Lorie se trznula kao da ju udario. Joel je pokušao da se smiri pa je duboko udisao i glasno izdisao.

„Odjeću", kroz zube je rekla povrijeđena Lorie. Sigurno nije očekivala kompliment od njega, ali nije joj ni na kraj pameti bilo da će dobiti gađenje kao odgovor na njen izgled.

„Lorie, tu fali dobar komad tkanine kako bi se to nazvalo odjećom" rekao je tiho i prividno smireno Joel. Lorie ga je gledala pravo u oči i vidio je onaj prkos u njima. Onaj sjaj koji govori da će ona raditi šta hoće i kad hoće i da je niko, a pogotovo on, neće zaustaviti u njenom naumu. Ispravila je ramena i podigla glavu. Prešla je pogledom preko njegovog tijela i u tom pogledu nije bilo nikakve naznake da joj se sviđa ono što vidi. Naprotiv, prešla je preko njega kao da je bilo koji muškarac na svijetu. Kada je konačno pogledala u njegovo lice i ukrstila oči s njegovim blago se podsmijehnula.

„Koliko ja vidim ti na sebi imaš manje tkanine nego ja, pa se to opet zove odjećom. Tačnije imaš dva komada, bokserice i kombinezon, to je dva put manje od onog što ja imam na sebi, zato molim te zadrži svoje nebitno mišljene za sebe", rekla je Lorie tiho i prkosno.

„Da li je sve uredu?" upitala je Lorelai iz tame.

„Da!" odgovorili su skupa Joel i Lorie gledajući jedno drugo u oči.

„Možemo onda početi?" upitao je fotograf. Kada je dobio klimanje glavama kao potvrdan odgovor počeo je da ih usmjerava. „Pošto mi je Lorelai rekla da ne želiš da ti se vidi cijelo lice morate zamijeniti mjesta. Jole stani okrenut prema meni, a vi gospođice Lorie stanite ispred njega i stavite ruke na svoje bokove. Da, da tako", govorio je fotograf dok je gledao kroz objektiv i pravio probne snimke. Lorie i Joel su izmijenili mnogo pozicija i tu je bilo blagih dodira, ali oboje su bili previše kruti i na slikama se to osjetilo.

„Lorie, sine, možeš li doći ovamo na trenutak", rekla je Lorelai i Lorie je polako krenula prema njoj. Kada je došla do stola pogledala je u ekran i vidjela slike i odmah joj je bilo jasno zašto je bila pozvana. Bila je previše ukočena, morala je da se malo opusti, ali i da skloni taj bijesni izraz lica.