Jedina

21. Poglavlje

"Ako mi se ne skloniš s puta gađaću te ovom šoljom" viknula je Lorie. Joel ju je samo izazivački pogledao. "Ozbiljno ti govorim, skloni mi se s puta", govorila je Lorie tiše. "Ako ostanem u ovoj kući još minut tek onda će mi trebati doktor." Joel je i dalje mirno stajao na pragu i gledao je s visine. Misli koje su kolale u Lorienoj glavi uopšte nisu bile pozitivne. Tačno je mogla zamisliti kako se šolja razbija o njegovu glavu i kako ona bljuvotina od čaja što joj je napravio klizi niz njegovo prkosno predivno lice. Stajala je licem u lice s njim i potrajalo je par minuta prije nego je konačno skrenula pogled u predaji i krenula prema kauču. Njen jorgan se vukao za njom i bio glavna zabava za mačku koja je tog trenutka odlučila da je pravo vrijeme za igru.

Joel je gledao za Lorie sretan što je bar na trenutak pobjedio njenu tvrdoglavost. Nije bio siguran da će to dugo potrajati, ali to nije značilo da ne može uživati u tom što je bio bolji u borbi. Koliko god mala bila, pobjeda uvijek znači da si u tom trenutku bio bolji od drugih. Ili su ti se karte sudbine ljepše složile.

Lorie je s uzdahom sjela na kauč i pokušala preko nogu prebaciti jorgan s kojeg je visila njena vječna četveronožna sjena. Pogledala je na brlog oko sebe i na trenutak se osjetila neprijatno. Svuda oko nje su bila korištene maramice i prljave šolje. Par paketića od hrane koju su naručili i njen laptop i mobitel u centru svog tog brloga. Nije imala snage da sve to skloni, a nije mogla tražiti ni od Joela da raspremi sve to jer je ipak ostao s njom nakon što su David i djeca morali da se vrate nazad zbog hitne operacije, a ona nije bila u stanju da se brine o sebi, kamo o djeci. S uzdahom je stavila laptop na bedra i pokušala da se sjeti kojom se niti vodila u napisanom tekstu. Osjetila je bol negdje u pozadini glave i kroz desno oko, ali nije odustajala od gledanja u taj bijeli papir na ekranu. Prsti su lebdjeli nad tastaturom, ali pokreta nije bilo. Nije mogla da se sjeti šta je uopšte ranije napisala, a pogotovo ne šta bi trebala pisati.

Joel ju je posmatrao i gledao one bore između obrva kako se produbljuju. Vidio je koliko se napreže i trepće dok gleda u laptop. Uopšte mu se nije sviđala njeno blijedo lice bez onog poznatog rumenila.

„A da ostaviš malo taj laptop i odmoriš oči? Previše se naprežeš", rekao joj je spreman za odbijanje.

Lorie je trznula glavom prema njemu i na trenutak zatvorila oči od bola koji joj je prostrujao kroz glavu. Tačno je mislila da će mozak da joj eksplodira.

„A da ti ušutiš i pustiš me na miru? Kog vraga radiš ovdje više? Zar nemaš svoga posla?" upitala ga je Lorie ljutito.

„Jesi uvijek ovako čangrizava kad si bolesna ili ja izazivam tu stranu tebe? Ha?" upitao je Joel cerekajući se. Trepnuo je i kada je otvorio oči vidio je bijelu šolju kako leti prema njegovoj glavi i izmaknuo se u stranu u zadnji tren.

Lorie je šokirano gledala kako šolja klizi iz njene ruke i ide prema Joelovoj glavi. Izgledao je kao Neo u Matrixu kad je izbjegao da ga pogodi u glavu.

„O Bože. Oprosti." Skočila je s kauča, laptop je pao na pod, a ona je zakoračila preko njega i nesvjesno stala na monitor. Krckanje stakla se moglo čuti pod njenom nogom. „Joel, jesi dobro?" upitala je Lorie kršeći ruke. „Oprosti, nije mi bila namjera da te pogodim, šolja je jednostavno iskliznula iz mojih ruku."

„I nevjerovatnom slučajnošću krenula direkt u moju glavu, a?" upitao je Joel cerekaući se nakon što je trenutak panike prošao. Tačno je osjetio da mu srce na trenutak staje kad je taj predmet letio prema njemu. Sva sreća na refleksima. Gledao je u drhtavu Lorie ispred sebe i suzdržavao se od toga da je povuče u zagrljaj.

„Oprosti, molim te oprosti," ponavljala je Lorie. „Stvarno mi je žao," govorila je dok je pokušavala da ne zaplače.

„Ej, uredu je. Lorie, ljubavi, nemoj plakati," šapatom je rekao Joel končno je privukući tamo gdje joj je i mesto. U okrilje svog zagrljaj.

„Lubavi uredu je, znam da nisi namjerno," govorio je Joel dok ju je još više stisnuo uz sebe. Spustio je obraz na njenu glavu i zatvorio oči. Nije mogao ni pomisliti da će je opet držati u svom naručju, priljubljenu uz sebe i okružen njenim mirisom. Bilo je to nešto što je sanjao, za čim je žudio i što je bilo nevjerovatno daleko od toga da postane stvarnost. U narodu kažu da ljude koje je Bog pošalje na naš put, čak i ako pogrešno skrenemo na raskrsnici života, svaki put opet vodi do njih. Neki putevi su duži, neki kraći, ali krajnji cilj je uvijek isti. Joel je davno prestao vjerovati u to neko svemoguće biće. Uvijek je bio dobra osoba, pomagao i onima koji su pitali i onima koji nisu. Osim par žudnji u životu ništa loše nije uradio, a ipak je ostao bez onog što je u tom trenutku volio više nego sebe. Više nego svoje roditelje. Ostao je bez osobe u kojoj je pronašao onaj dio koji je činio puzzle njegovog života u savšenu sliku.

Dok je držao Lorie koja je zagnjurila lice u njegova prsa, njena krhka ramena su podrhtavala pod svim udarcima života, osjetio se sretnijim nego ikad. Ne zbog njene tuge, nego što ju je ta ista tuga uputila nazad njemu. Tamo gdje i pripada.

Podigao je glavu i ona kad je osjetila njegov pokret, ispravi svoje lice prema njemu. Oči su joj bile suzne, crvene i odražavale očaj u kojem se nalazila. Joel je podigao ruku i nježno hrapavim palcem obrisao njene vlažne trepavice. Zatim je spustio svoje usne i poljubio je u jedno pa drugo oko koje je ona zatvorila na dodir njegove ruke.

Kroz tihu prostoriju začuo se tihi, bolni, uzdah. Njeno tijelo je zadrhtano u njegovim rukama i on ju je privukao pokušavaući smanjiti nepostoeću prazninu među njima.

„Joel..." tiho je prošaputala Lorie. Glas joj je bio hrapav od emocija.

„Joel, šta...šta to radiš?" upitala je i dalje zatvorenih očiju, ne želeći da ovo prestane. Lorie se bojala da će ako otvori oči ovo biti samo san, nešto nestvarno.

„Tiho..." prošaputao je Joel spuštajući usne po svakom milimetru njenog lijepog lica. Kad je približio usne njenima, osjetio je nezin topal dah na svojima. Milimetri su ih dijelili od toga da opet postanu jedno. Joel je blago otvorio usta i prešao tu razdaljinu, koja se njemu činila kilometrima duga. Svojim usnama je pritisnuo njene i ...

Zvono mobitela je trznulo Lorie iz njene zanesenosti. Uvukla je ruke između njihovih tijela i polako, ali snažno gurnula Joela od sebe. Njegove oči su ranjeno gledale njene i on je skrenuo pogled prema mobitelu koji je stajao na kuhinjskom stolu.

Potresena Lorie se polako okrenula od njega, drhtavo udahnula i krenula prema kauču. Nesvjesna je prešla preko laptopa koji je bio prekriven jorganom koji je spao s nje. Njena mačka ju je nezainteresirano pogledala s naslonjača i nastavila lizati šape.

Joel je u tom trenutku gledao u sad već poznati bro na ekranu, prekinuo poziv i nimalo nježno ga spustio na stol. Pogledao je prema Lorie koja je izgubila i ono malo boje što je imala na sebi dok je dizala laptop s poda.

„ Lorie, šta je bilo?" upitao je dok je prešao onih par koraka što su ih dijelili. Lorie je samo prstom pokazala prema ekranu i Joelova ramena su potonula.

„Sranje..." bilo je jedino smisleno što je uspio reći u tom trenutku, na što je Lorie kimnula glavom i to je bilo sve čega se sjećala jer je netom pala u duboku tamu.