Jedina

4. Poglavlje

Čuvajući dah u plućima Lorie je gledala u čovjeka koji je bio njena prošlost. Bio je sve što je željela, a opet sve što je prezirala. Njegova tamno plava kosa bila je dignuta u modernu mušku frizuru, napravljenu prolaženjem rukama kroz nju. Njene ruke su bridjele od želje da je dotakne, da zakopa ruke unutar te plave mase pa je brže bolje sakrila ruke iza leđa. Brada stara par dana dala mu je onaj oštri, muški izazovni izgled i bila je dotjerana. Ništa na njemu nije bilo obično i svaki dio njegovog lica tražio je vašu pažnju.

No ono što ju je najviše šokiralo je taj sjaj u njegovim zelenim očima dok je lijenim pogledom prelazio preko nje. Zadržavao je pogled na strateškim mjestima poput vidljive kože koja je virila iz dekoltea bluze, a onda niz njene noge i zadržavajući pogled na njenim štiklama. Istim pogledom je ona prelazila preko njega. Preko košulje zategnute preko čvrstog muškog tijela. Preko preplanulih ruku koje su svijale njenu knjigu. Vidjela je i mali dio tetovaže na nadlaktici. Pogledom je išla niz njegove čvrste noge pa sve do sjajnih crnih cipela. Bio je veći nego se sjećala. Bio je ljepši nego u njenim uspomenama. Uhvatila je njegov pogled. Njegovo tijelo je postalo zrelije, ona je voljela dječaka. Ovo ispred nje bio je muškarac kojeg ona nije poznavala.

Lorie je bila svjesna tog pogleda. To je pogled lovca koji traži slaba mjesta svoje lovine. A to je bila ona, lovina njegove prisutnosti. Njegova pojava tjerala ju je da drhti, njeno uzlupano srce samo što nije izletjelo iz njenih grudi. Konačno je ispustila dah kako bi opet mogla duboko udahnuti. Nije ga očekivala ovdje. Ovo je bio njen trenutak. Njen dokaz da je uspjela. Neće dopustiti da luda djevojačka zaljubljenost poništi sve što je radila.

*

Joel nije mogao skinuti pogled s boginje ispred sebe. Sve uspomene koje su stvorili skupa kao film su prolazili ispred njegovih očiju. Svaki njen osmijeh odjekivao je u njegovim ušima. Svaka njena suza bila je kao udarac u stomak iznova i iznova. Sjetio se prvog susreta s njom kad su se sudarili u školskom dvorištu dok je hvatao loptu koju mu je neko dobacio i zabio se tačno u nju koja je nosila knjige prema biblioteci. Spustio se da joj pomogne podići knjige i kad je podigla lice prema njemu očekivao je osmijeh, ali bijes na njenom licu ga je šokirao. Njene nabrane obrve i skupljene usne bile su suprotno od onoga što je dobivao od žena. I tad je znao da je ona ta. Od srdžbe u njenom pogledu je zaboravio zašto se zapravo spustio u čučanj i na kraju je ona sama pokupila sve knjige i ustala.

„Šupčino", rekla je kad se okrenula od njega i nastavila hodati. Bio je sasvim siguran da to nije trebao da čuje, ali samim tim što je to čuo bila mu je zanimljivija. Proganjao ju je sve dok nije pristala da bude njegova. Bio je najsretniji čovjek na svijetu, a onda je sve uništio jer nije znao odustati kad ga neko izazove.

Pogledao je u njene oči. Iste one oči koje su izgubile onaj sjaj što je nekad stanovao u njima. Onaj sjaj što je on izbrisao. Bile su iste, ali malo starije, mudrije i ozbiljnije. Njeno lice postalo je ljepše s godinama. Njeno tijelo oblije i ženstvenije. Ono dječije lice dobilo je oštrinu. Bila mu je privlačnija nego prije. Kad bi pokušao da je zamisli u ovih par godina otkako se nisu vidjeli uvijek bi zamišljao lijepu ženu prema kojoj život nije bio blag i kako je to vjerovatno ostavilo tragove na njenom licu. Međutim, ova tu žena izgledala bolje nego ikad.

„Joel. Lijepo te vidjeti opet", rekla je onim zvonkastim glasom koji je tjerao da mu tijelo zadrhti. Glas koji je sada bio za nijansu dublji nego prije. Zvučala je kao njena majka.

„Lorie. Ti si posljednja osoba koju sam očekivao da vidim." Nakon što je izgovorio tu rečenicu došlo mu je da sam sebi opuca pljusku.

Njeno lijepo lice se smrknulo. Sjela je ponovo na stolicu, uzela hemijsku i pogledala u njega.

„Kome da posvetim knjigu?" upitala je sada već distancirano. Svi zidovi koje je spustila su podignuti istog trenutka kada je izgovorio tu glupu rečenicu. Njene oči su izgubile onaj blagi sjaj što su dobile. Lice joj je postalo ozbiljno i usne stisnute.

„Za Holly. Ona obožava ove knjige ima svaku u tvrdom izdanju" rekao je Joel.

Blagi osmijeh se pojavio na Lorienom licu dok je pisala posvetu Holly. I sama je znala koliko posveta znači čitaocima. Knjiga postaje vrijednija, osobnija i samo njihova. A Holly je bila i jedan lik u njenoj knjizi. Lorie je uvijek voljela djecu, a Holly ih je uvijek pratila i ometala kad su ona i Joel bili sami. Potpisavši se Lorie je uzela dva tri obilježivaća stranica i stavila unutra i pružila mu.

„Hvala što si došao", Rekla je Lorie i s osmijehom pogledala u osobu iza njega otpuštajući ga, ali on se nije pomjerio.

„Holly mi je rekla da se moram i uslikati s piscem", rekao je Joel gledajući u promjene na njenom licu. Lorie je duboko udahnula i ispravila se, stala pored stola i mahnula svom asistentu. Joel je stao pored nje i predao telefon. Rukom ju je obuhvatio oko struka i ona se na tren ukočila. Osjetio je poznati miris vanilije i srce mu se još jače steglo. Pogledao je prema njoj i ona je instinktivno podigla pogled prema njemu i to je trenutak koji je kamera uhvatila. Oboje su progutali, njegova glava se neznatno spustila prema njenoj dok mu je srce udaralo kao ludo. Gledao je u te poluotvorene rumene usne kako ga pozivaju. Znao im je okus, mekoću. Sjećao se tog osjećaja kad su na njegovim usnama.. Znao je da mora sagnuti glavu jer mu nije dolazila ni do ramena.

Svijet je nekako stao oko njih. Samo njih dvoje u jednoj kukoljici sjećanja, obuhvaćeni mirisima, zvukovima i prošlošću. Obuhvaćeni onom magnetskom privlačnošću koja je uvijek bujala između njih.

Negdje u pozadini začuli su se zvončići. Zatim bat malih koraka i glasovi koji su natjerali da pukne balon u kojem su stajali izolovani od ostalih.

„Evoooo nasss!!!" vikala su dva mala glasa. Joel je pogledao u djecu koja su trčala prema njima. Srce mu se steglo kad je pogledao tu djecu, nisu mogla biti starija od 3 godine, kako trče prema njoj. Djecu koja su nosila iste mačkaste smeđe oči koje je dobro poznavao i mali prčasti nos i rumene usne. Imali su identičnu jamicu na desnoj strani kao i osoba oko čijeg struka je ukočeno stajala njegova ruka.

„Stigli ste!" viknula je Lorie i spustila se u čučanj kako bi obuhvatila oboje djece svojim rukama. Poljubila im je crnu kosu i čvrsto stisnula kako bi smirila uznemirene osjećaje. Podigla je pogled prema muškarcu koji je s osmijehom išao prema njoj. Izgledao je kao da je sišao s modne piste. Crnokos, tamnoput i s veličanstvenim osmijehom. Ispravila se kad je on raširio ruke i ona svojevoljno otišla u njegov zagrljaj. Kad ju je stisnuo i poljubio u glavu. Šapnuo joj je:

„Jel' to on?" Lorie je uspjela samo klimnuti glavom i opustiti se u zagrljaju svog najboljeg prijatelja.

„Pa hajde da ovo učinimo zanimljivijim", šapnuo joj je i poljubio je u obraz blizu usana.

Joel je gledao Lorie u zagrljaju s drugim i one noćne more postadoše stvarnost. Gledao ju je u zagrljaju drugog muškarca kojem je pripadala i dvoje djece koja su trebala biti njegova. Gledao je pred očima sve što nikad neće imati jer je samo jedna Lorie na ovom svijetu. Bol u prsima bio je prevelik da bi ga mogao izdržati, a da ne pukne. Pogledao je u dvoje djece, bliznaci, djevojčica i dječak, bliznaci o kojima su oni uvijek sanjali da će imati jer se nisu mogli dogovoriti oko imena. Djevojčica podignu obrvu, taj potez tako poznat da ga je duša boljela.

„A ko si ti?" upitao je tihi zvonkasti glas.

„Ja sam niko", rekao je još jednom pogledavši u ono što je trebalo biti njegovo, bacio knjigu koju je držao pod rukom i otišao.

Lorie je gledala kako odlazi i jače stisnula Davida.

„Otišao je. Udahni."

Kad je sjeo u auto Joel je lupao šakama po volanu dok su ga ljudi gledali kao da je poludio. Ona suza koju je čuvao toliko vremena i koja je prijetila izaći u knjižari konačno je kliznula.

Gotovo je. Sve je gotovo. Bacio je knjigu na suvozačevo sjedište i radio ono što najbolje radi, vozio brzo i bez razmišljanja,