Jedina

7. Poglavlje

„Dva konja. To su oni. Dva neandertalca koja se tuku na mojim knjigama", otpuhala je Lorie dok je marširala preko parkinga prema autu. Svakim korakom je sve više zamahivala rukama. Bijes u njoj je rastao svakim pređenim metrom.

„Na mojim. Nisu mogli nečiju drugu policu oboriti, nego baš moju. I to baš na mojoj novoj knjizi su našli da se valjaju. Mislim, tek je izašla iz tiskare, tinta se nije ni osušila kako treba, a oni su već uništili sve", mrljlala je Lorie dok je koračala. Disala je kako bi smirila nerve kad se sjetila da dvoje djece, koja su sjedila u svojim sjedalicama na zadnjem sjedištu njenog automobila, posmatraju svaki njen korak. Prstima je stisnula ključ od auto toliko da se urezivao u njen dlan, ali tu boli nije osjećala.

 Budale! Obične budale.

Vrata iza Lorie se otvoriše i dvije potrgane, modre i krvave figure izađoše.

„Lorie! Čekaj", vikao je David.

„Lorie!" dozivao ju je Joel trljajući vilicu koja je već mijenjala boju. Ruka mu je bila usporena i na licu je imao grimasu od bola.

Lorie je stala i okrenula se prema njima smjestivši ruke na bokove i ispravivši ramena. Usne su joj bile stisnute, a oči skupljene dok je posmatrala njih kako sporo prilaze. Bio je to baš prizor za vidjeti. Ta dva veličanstvena muškarca su se vukla kao pokisle mačke i usna joj se trznu, ali se onda sjetila svega što se dešavalo i stisnu zube. Uprkos bijesu u sebi je osjetila blagi trag veselja.

„Šta je sve to tamo bilo?" pitala je Lorie mahnuvši rukom prema knjižari. „Da li tako treba da se ponašaju dva odrasla čovjeka? Vi ste poslovni, odrasli ljudi i ponašate se gore od djece. Kakav primjer dajete ovoj djeci koja vas sad gledaju?" I tačno kad se okrenula prema autu, dvije male glavice s šokiranim očima i drhtavim bradama su gledale u svog razbarušenog oca.

„Tata!" viknuli su u glas. Njihov plač je potresao Lorie pa je požurila prema autu i otvorila vrata kako bi smirila djecu koja su odmah bacila ruke oko nje.

Joel je posmatrao tu scenu s gušenjem u prsima. David je samo spustio glavu u predaji da je opet nešto zabrljao, kao i uvijek.

„U redu je dušice", govorila je Lorie dok je milovala Janeinu kosu, a zatim se nagnula i poljubila Jakeovu glavu zagnjurenu u njen vrat, a njegova ručica je čvrsto držala njenu majicu. Polako je okrenula glavu i pogledala poražene muškarce i njihovo stanje te duboko udahnula.

„Davide, povedi Joela prema kući da vam dezinficiram te rane i da mu stavim oblogu na to oko, ne želim da takav ide kući i isprepada svoju divnu majku", rekla je Lorie i poljubila dječije glave čija su lica bila mokra od suza. Zatvorila je vrata i pogledala u dvojicu muškaraca koji su imali posebno mjesto u njenom srcu. David ju je prvo smrknuto pogledao kao da će se usprotiviti, a zatim poraženo klimnuo glavom i ona upali auto i uputi se kući.

Joel je posmatrao auto kako odlazi i okrenuo se prema Davidu koji je pokušao da popravi izgled otresajući prašinu s hlača. Kad se ispravio David ga je samo pogledao i krenuo prema autu. Došavši do vrata David se okrenuo prema Joelu koji je još uvijek stajao na istom mjestu. Sunce iznad njih je još više naglašavalo stanja u kojem se nalaze. Prašnjavi, poderani i krvavi su baš bili prizor za vidjeti.

„Ideš?" upitao je David.

„Ti to ozbiljno?" upita iznenađeni Joel.

„Vjeruj mi ne želiš joj se suprostaviti dok je u ovom stanju" rekao je David stresavši se i uputio se prema svom parkiranom.

Joel je pokušao nonšalantno slegnuti  ramenima, ali sretan što se ipak brine o njemu iako to vizuelno nije pokazivao. Došao je do mat crnog BMW M4 i zadivljeno prešao rukom preko te glatke metalne površine. Ako ništa, gad je imao ukusa. Kad je sjeo u kožno sjedište pokušao je da zaokupi misli nečim,a gad ga je opet zadivio muzikom jer je REM odjekivao kroz zvučnike.