Prijestolje krvi

Rindele

Alina
☆▪︎☆▪︎☆▪︎☆▪︎☆▪︎☆▪︎☆▪︎☆▪︎☆▪︎☆▪︎☆▪︎☆▪︎☆▪︎☆▪︎

Tamne sjene obgrlile su savršeno bijele zidove. Uski hodnici zračili su patnjom, ljutnjom i bijesom. Labirint uskih hodnika vodio je do odjeljka 25, d dijela. Vrata srebrnih rešetki bile su slijepi zid labirinta. Na njima visila je zlatna pločica. Na njoj je crnim slovima pisalo;

Zapadno krilo
Odjel za ubojice

U tom odjelu nalazile su se najzlogasnije ubojice zatvora Rindelea. Tamne čelije površine tek stotinjak metara kvadratnih. Dovoljno za jednu viseću klupu, mali drveni stol i higijenski čvor. U tom dijelu zatvora nalazilo se tek desetak zatvorenika. Na samom začelju nalazila se čelija naboljeg ubojice kraljestva North. Njezino ime je Alina Endel. Sjedeći na hladnom betonu u zid je običnim čavlićem urezivala kose linije. Na tom zidu bilo je urezano 15 crtica. Prošlo je točno 15 dana otkada je izgubila slobodu. Od tada život joj se pretvorio u pakao. Osjećala se poput ptice u kavez. Jednom kao desetogodišnjakinja oslobodila je egzotične ptice iz kaveza u jednoj trgovini ljubimcima. Snimke nadzorne kamere su je ulovile u tom činu. Kao maloljetnici nisu joj mogli kazniti. Umjesto toga poslali su je psihijatru. Bila je to veća muka za samog psihijatra.

Zvuk odzvanjanja koraka rasprsne se poput jeke u hodniku. Nastane tišina, a zatim progovori oštar glas.

" Tako lijepa, tako ubojita, a opet si samo jedan virus koji razara život. Znaš malo mi te je žao, ali ne tako puno. "

Ispred ćelije stajao je Ben Morozzi. Jedan od Alininih čuvara. Bio je jedan od rijetkih koji joj se usudio obratiti i reći joj gorke riječi ravno u lice.

Alini se usne rastvore u kiseli osmjeh. Od prvog dana otkako je stigla ovdje, Ben gotovo svakih nekoliko sati dolazi do nje i truje je svojim riječima.

" Nekako si uranio. Sigurno ti je nedostajalo moje prelijepo lice. "

Ben svoje gnjevne prste uvuče na hrđave rešetke. Na mjestima gdje mu se metal urezao u kožu stvorila se bijela boja.

" Danas nisam dobre volje. Bolje ti je da ne provociraš. "

Glas mu je zvučao poput strašne grmljavine. Lice mu se naboralo zbog čega je izgledao starije. Oči crne poput ugljena zračile su čistim zlom.

" Nije valjda da su ti u kantini umjesto sendviča poslužili psećju hranu? Nemoj ih kriviti, znaš kako se kaže; errare humanum est. "

Benovo je lice sada je već kipjelo od bijesa. Obično je bio hladnokrvan i ravnodušan prema zatvorenicima. Nije ga bilo briga što oni govore o njemu, a i zašto bi. Oni su samo zatvorenici, ubojice ili pljačkaši, palitelji ili pobunjenici. Zapravo za njega su nitko i ništa. No otkada je Alina došla, njegov ego postajao je sve manji. Možda je čak to bolje, nego da se je boji kao ostali stražari. To bi joj zasigurno bilo najveće zadovoljstvo, ali ga joj neće pružiti.

" Samo se nadaj. Znaš kako kažemo mi stražari; nada umire posljednja. A kad smo već kod umiranja, sutra u podne, tvoja će glava biti izložena na glavnom trgu. Tvoje pogubljenje gledat će cijelo kraljevstvo kao i Kralj i njegova obitelj. Tako podsjeti me prije smrti da uzmem kokice. "

Alini odjednom postane hladno. Ostatke već rasparane veste približi svom tijelu. Svoj pogled usmjerila je prema naprijed. Nije gledala u Bena, već u prazninu sivih zidova. Zamišljala je smrt koja joj sve češće kuca na vrata. Kao ubojica stalno je oduzimala živote kojim je hranila smrt. No nikad se nije pitala kako to izgleda? Boli li? Ili što se krije poslije tog Pakla? Možda još jedan Pakao i tako u krug.

" Oh kako dirljivo. Kladim se da su tako dali Hitlera javno pogubit, ne bi imao ni upola toliko gledatelja kao ja. "

" U to ne sumnjam. Jer si veće čudovište od njega. "

" Jeli to kompliment ili uvreda? "

Benovo lice više nije bilo strogo ni crveno. Baš suprotno, izgledalo je kao da se zabavlja.

" Ovisi kako uzmeš. Nego, nisam ovdje kako bih čavrljao s tobom. "

" Nego zašto? "

Iz džepa sive jakne izvukao je srebrnosive ključeve. Na privjesku ih je bilo negdje oko 20. Kao da poznaje svaki ključ i namjenu, iste sekunde jednog od njih stavi u bravu. Brava iste sekunde škljocne, a vrata se otvore.

Alina je samo zurila. Još uvijek je bila sjedila na tlu, leđima dodirivajući hladan zid.

" Što je? Provjetravaš ćeliju? "

Iako je odgovor bio logičan, Ben ipak odgovori.

" Ne, kao osuđenik imaš pravo na posljednju kupku. Ja bih na tvom mjestu iskoristio to pravo. Zapravo to nije pravo, već obaveza. Ajde, diži te lijene noge. "

Stvarno, obaveza? A da, ipak će pogubljenje gledati Kralj. Alina preokrene očima, no svejedno ustane. Možda će joj kupka odvratiti misli od sutrašnje smrti ili možda neće.