Oprostite mi... znam da je prošlo previše od zadnjeg nastavka no znate što se dogodilo. Ono najgore :) Iako pokušavam biti pozitivna, nekako, ne ide mi.
Nastavak sam pisala malo-po-malo, kad sam htjela pobijeći od stvarnosti.
I shvatila sam da je puno bolje pisati vani, na svježem zraku nego u sobi ili kući. Probajte :)
-
Kad malo bolje pogledam, Ty mi uništava život. Ne bih se uopće čudila da nam je on još nekako podmjestio onu nesreću.
Jedna prednost kome: mogu smisliti plan kako pobijeći od Tya, jer znam da će mi htjeti sve objasniti. A to mrzim. Nisam najbolja slušačica. Koga zavaravam, nisam opće slušačica. A njega još najmanje želim saslušati.
Možda da se pravim da ga se ne sjećam, da imam amneziju?
Iako to nije dobra ideja, najbolja je koja mi pada na pamet. Naravno, u idućih tko zna koliko dana, mjeseci mi može još svašta pasti na pamet.
-nakon 9 mjeseci-
"Dallas, čuješ li me?" nakratko je zastao pa nastavio "Doktori kažu da me čuješ, no više ni sam nisam siguran." slabašno se osmjehnuo "Posljednjih devet mjeseci bez tebe su izrazito teški. Molim te, probudi se. Znam da sam ti već dosadio i sa tim i sa svim svojim objašnjenjima, no znam da ti moram to sve ponovno objasniti kad se probudiš." tišina par sekundi "Susjedi su me optužili da sam te gurnuo na stepenice. Čuli su našu svađu i odmah pomislili na najgore. Idem na sud sutra, već četvrti po redu. Ne znam zašto to nisu napravili i prije, kad nisam imao što izgubiti. No znaj da ako se probudiš i mene ne bude, ipak ću biti uz tebe. Pa makar i duhom. Zbogom Dallas."
Zadnju rečenicu je izgovorio sa tugom u glasu. Sve je to rekao sa tugom u glasu, no ono 'Zbogom Dallas' s posebnom tugom. Kao da mu je glas puknuo, samo što ne zaplače. I to nije prvi put. U ovih devet mjeseci svaki dan je bio u bolnici. Svaki jebeni dan. Samo je pričao i pričao. Ako se dobro sjećam, upoznao je i neku curu i jedva je čekao da nas upozna. No zbog prijetnje zatvorom, sumnja i on, a i ja.
Nisam htjela da sve ovako završi. Iako sam sad praktički biljka zbog njega, dio mene ga i dalje voli onako kako sam ga prije voljela, prijateljski.
Želim se probuditi i saslušati ga. Želim napokon osjetiti toplinu sunca, travu pod nogama, miris cvjeća. Sve to želim, a ništa ne mogu.
Proklet bio moj život.
Od samog početka mrzim sebe i svoj zajebani život. Uvijek neki problemi. Dok rješavam jedan, napravim još barem tri. I tako završim sa 200 problema koje još dodatno gomilam. Stvarno bih ponekad željela zamijeniti svoj život za nečiji, bilo čiji. Želim osjetiti kako je to kad te jutrom mama zove na doručak, kad ti tata prijeti dečku, kako je svađati se sa bratom ili sestrom... Ponekad mi je mašta bujna, i odem u zemlju gdje to sve imam. U ovih 9 mjeseci sna, često sam tamo. I sretna sam, začudo.
U toj zemlji sve je savršeno, sve je po mome. J. je tu. Često gledamo zalazak Sunca, ležeći zagrljeni na mekoj travi. A kad Sunce u potpunosti ode čekamo zvijezde koje zatim gledamo. Tražimo zvijzde padalice i na svaku zaželimo da smo sretni do kraja života.
A onda... onda se vratim u realnost. Realnost iz koje se ne mogu probuditi.
Iako je prošli put bilo gore, čini mi se kao da je ovaj put gori. No kad malo bolje pogledam, doista i je. Ty ide na sud, moguće i u zatvor. No J.a i dalje nema. I to je ono najgore. Nedostaje mi. Svakim Božjim danom sve više. To što sam u komi ne znači da nemam osjećaje. Imam. Iznutra. Ali izvana ne. Iako želim zaplakati svom silom, ne mogu. Moje tijelo mi ne dopušta. Toliko puta poželim zaplakati, a ostanem samo sa ogromnom knedlom u grlu i groznim osjećajem.
(...)
Želim umrijeti.
Ne mogu više ovako. Ty nije u zatvoru, nemaju dovoljno dokaza protiv njega. I on je kao i inače svaki dan u bolnici, kraj mene. Prošla je već godina dana i pet mjeseci. I još se ne budim.
Ty mi je pričao. Doktori si rekla da ako se ne probudim u idućih mjesec dana događa se ono najgore, ali njemu, meni ne.
Isključuju aparate.
Meni to dobro dođe jer sam ovako jebena biljka i ne mogu ništa. A tamo gore bih ponovno vidjela J.a. A to je ono što zaista želim. Znam da bi to Ty doruklo do kraja, no meni bi pomoglo.
Ne mogu vam ni opisati kakav je to osjećaj kad ste svjesni svega, a ne možete ništa.
Mislim da sam shvaćam one jadne životinje u Zoološkim vrtovima, zatočene u onim kavezima. Nikad nisam posebno voljela ići u ZOO, ne znam zašto. Bilo mi je žao tih životinja, a sad sam i ja na neki način jedna od njih. A želim isto što i oni vjerojatno. Slobodu.
(...)
Došao je i taj dan. Dan kada mi isključuju aparate. Ty ih je nagovarao da mi daju još pola godine, no jednostavno nisam davala nikakve znakove života, osim što mi je srce kucalo.
Čula sam kako netko ulazi u moju bolničku sobu. Pažljivo sam osluškivala onaj piskutavi zvuk koji je značio da mi srce kuca. Slušala sam svaki zvuk koji se mogao čuti. Od aparata do plača pa i do pjeva ptica. Na neki čudan način, nedostajat će mi sve to.
Čula sam zvuk prekidača. To je bio znak da mi je respiratir isključen i da je pitanje vremena kad će moje slabašno srce prestati kucati.
Na aparatu se našla ravna crta, usput proizvodeći glasan zvuk. I to je bilo to.
"Vrijeme smrti 21:43."
-
Opet ja. Znam da sam i na početku nešto napisala no opet ću i ovdje.
Nastavak je dosta kratak, jedan od najkraćih čak. I oprostite, ali vjerujem da će nastavci ići rijetko jer nitko ni ne čita ovu priču, a i imam ideju za novu. Tako da ako netko želi, neka se javi i neka si uzme ovu priču nekako. A ako ne, nastavit ću pisati.
