"Ne još, dijete moje. Ne još." I otišli su. Natrag u svjetlost odakle su i došli.
----------------
Osjetila sam kako mi dižu prsa nečime.
"Imamo puls!"
"Otkucaji srca su se stabilizirali!"
"Tlak se polako vraća u normalu!"
"Temperatura iznad prosječnog!"
I muški i ženski glasovi su se derali. Čula sam kako malo-malo netko otvara i zatvara vrata, odlazi nekamo. Svi su u međuvremenu otišli nekamo, samo ja ne mogu nikamo. Nažalost. Tako žarko želim povaditi sve ove cjevčice koje vire iz moje kože, ustati se i otići iz ove glupe bolnice. A s druge strane, skoro ne mogu ni sama disati. Imam one cjevčice u nosu koje mi dovode kisik.
*biip* *biip* *biip*
Taj zvuk slušam već satima. To jedno te isto biip. Zvuk aparata mi tuli kraj uha neprestano i već mi ide na živce. No što da radim? Ne mogu jednostavno otići. Šteta.
Ovaj krevet je tako neudoban. Jastuk kao da ni nemam, kao da ležim na flis papiru. Tolika bolnica, a nemaju ni za jastuke ni za udobne madrace. Bezobrazluk.
Otvorila sam oči i prvo što sam ugledala bio je... kako mu je ono ime? Ty?
''Dobro jutro, spavalice.'' Nasmiješio mi se.
Kad bi bar znao da nisam spavala.
"Donio sam ti nešto D." Ruku koju je držao iza leđa je otkrio. Donio mi je buket cvijeća. Ali buket cvijeća ne može popraviti činjenicu da J.a nema i da se više nikad neće vratiti.
"Što, ne sviđa ti se?" Pitao je pomalo tužno.
"Ne, ne, preljepo je. Samo... J..." Suze su mi navrle na oči. Glupe, dosadne suze.
"Hej, hej, shh." Sjeo je pored mene na krevet. "Gle, znam da njega više nema, i da se neće vratiti kako god okreneš. No moramo iz toga izvući ono najbolje D."
"Kako da izvučem najbolje iz smrti svog dečka?" Rekla sam kroz suze. Jedna je kliznula niz moj obraz i ostavila mokri trag. "Šta bi ti napravio da tebi, ne daj Bože, cura umre? Da li bi samo nastavio sa životom? I još usto da znaš da si ti preživio, a ona ne?" Svaka suza na mom obrazu je pratila trag prijašnje.
U tren oka sam se našla u njegovom zagrljaju. Godilo mi je to. Stvarno je. Falio mi je taj čvrsti stisak koji ide uz ono 'sve će biti u redu'. Malo-po-malo su mi se neke slike vraćale.
Jedna mi je posebno draga, a s druge strane, ne znam ni je li istinita. J. i ja, pod zvijezdama, ležimo na nekoj velikoj plavo-bijeloj deki, njegova ruka oko mog vrata, a ja na njegovim prsima...
Šteta što nikada neću znati kakav je to osjećaj, sad kad nema J.a.
"Oprostite, vrijeme posjeta je isteklo i pacijentica se mora odmarati." Beki mladi, stažist po meni, je rekao.
"Pa nisam tu ni deset minuta."
"Žao mi je, no pravila nalažu da posjeti traju do 19:15 h." Izgleda negdje Tyovih godina.
"Okey, ostavljam te da se odmaraš. Vidimo se sutra, D."
Ty je otišao, a onaj stažist je provjeravao aparate i cjevčice koje su virile iz mene.
"Morat ćemo ti još jednom izvaditi krv, pa bi bilo dobro da se samo opustiš." Još jedna igla koja ide u moju kožu. Baš čudno.
Nasmješio mi se pa sam i ja njemu. Otišao je po medicinski alkohol, injekciju i vatu. Već sam zapamtila. Vratio se i donio upravo to što sam nabrojala.
"Vjerujem da znaš proceduru." Izgleda da je danas posebno veseo, stalno mi se smješka.
"Evo ga, gotovi smo. Ako budeš što trebala imaš dugmić pored ormarića i odmah sam tu." Opet osmijeh.
Otišao je, a ja sam ostala sama. Opet. Bila sam na intenzivnoj tako da sam bila sama u sobi. Divno.
Gledala sam u sat i pratila kazaljke. Nisam imala pametnijeg posla. Prošla su tri sata i pedeset i tri minute otkad sam ostala sama u sobi. Pokušavala sam zaspati no nije mi uspijevalo.
Stisnula sam gumbić. I kao što je rekao, pdmah se pojavio u sobi.
"Nešto nije u redu?"
"Ne, ne, sve je u redu. Nego, imam jednu malu molbicu."
"Reci."
"Želim ići prošetati." Pogledala sam ga milo, ne bi li me pustio.
"Dallas, noga ti je u gipsu."
"Kolica?" Opet sam mu uputila mili pogled.
"Dallas, prošlo je 11 sati. Ne vjerujem da bi nas bolnica uopće pustila. Plus, imaš te cjevčice u nosu."
"One se mogu vući, vidjela sam u filmovima."
"Čekaj tu, idem provjeriti."
"Pazi, uteć' ću." Sarkastično sam rekla.
Nakon tri minute se vratio u sobu.
"Duguješ mi kantu sladoleda, Dallas." Nasmijao se malo glasnije nego inače. Inače je bio samo kao uzdah, no sad mu se čuo osmijeh.
"Uspio si ih nagovoriti? Hvala, hvala, hvala!" Derala sam se.
"Daj ne deri se. Ajde, polako ustani, ja ću ti pomoći, pa sjedni u kolica."
Jedva sam se ja smjestila u kolica, ali bitno je da jesam. Pokrio me je nekom malom dekicom, plavo-bijelom.
"I da, nemoj me zvati Dallas, ne volim to. Zovi me D."
"Okej, D. Ti mene zovi Dr. Savršeni-najbolji-kojem-dugujem-uslugu."
"Dobro Dr. Savršeni-najbolji-kojem-dugujem-uslugu, imaš ti koje kraće ime?" Nasmijala sam se.
"Austin."
Izašli smo iz bolnice i prošetali se po obližnjem parku. Hh, čuj to 'prošetali'. On šetao, a ja polu-spavala u kolicima. On em me je gurao, em je gurao ono moje za cjevčice i za infuziju, em je nosio i pio svoju kavu. Jadan Austin.
Bilo je predivno. Čist i svjež zrak, još ne moram ni hodati. Nagnula sam glavu i zažmirila. Uživala sam, jednostavno rečeno.
